Nek te zaboli moje cvijeće…

19 avg
Doris Vico

Prošla je četvrtina godine. Jeste li razmišljali o tome koliko brzo je prošlo? Jeste, kažete “ajme već Travanj, sad će ljeto i vrućine”. Jeste li se zapitali koliki je to dio od vašeg života? Jeste li razmišljali što ste u ovom razdoblju napravili u svom životu ili od svog života? Koliko često mislite o tome šta je pred vama ili kako nešto uraditi? Je li uspjehe sumirate na kraju ili raspoređujete zadatke prije početka obavljanja? Postajete ograničeni, kao neka vrsta robota jer jedan tip je stvoren u svrhu obavljanja određene vrste posla. Drugi za nešto drugo. Postavljate oko sebe visoke zidine i ne pokušavate. Ne razmišljate o vremenu koje prolazi i ne zbrajate ni uspjehe ni poraze. Prošla je četvrtina godine, a vi čekate. A što čekate? Da prođe dan i padne noć sa predivnim zvijezdama uz koje čekate novo jutro. Čekate pravi trenutak za nešto reći? Čekate lijepo vrijeme da izađete na zrak? Čekate novu ljubav, pravu ljubav? Čekate nešto lijepo da Vam bude lijepo? Čekanjem toga lijepog, sve najljepše će proći. Jer Vi sami ste ti koji to trebate raditi da bi bilo takvo. Sami ne možete promijeniti svijet, ali budite pojedinac koji će nasmijati nekoga, makar svojom srećom i osmijehom od uha do uha, cerekanjem čak i bez razloga. Budete li svi čekali da Vas drugi usreće, proći će sve četvrtine ove godine i u ponoć zaželit “molim Te da ova godina bude bolja”. Ne razmišljate što je za Vas četvrtina godine i što možete pokušati uraditi. Pa i zašto bi kad ne postavite putanju onoga što želite. Kad ne živite svoje snove, nego tuđe. Kad Vam je bitno šta će reći neka baka sa 73 godine koja sjedi na balkonu. Kad gledate što će reći neko stvorenje koje pokušava biti u trendu tako što će kupiti novi model tenisica ili top za trčanje po vrtoglavim cijenama koji neće koristiti u tu svrhu nego za slikanje. Brine Vas što će reći neki mladić u prolazu koji ima topal pogled, osmijeh koji obara s nogu i simpatične naočale na glavi koje mu kvare onaj friz koji je napravio prije 47 minuta. Mene je počelo brinuti to šta Vas brine, jer mi nije jasno zašto. Jer ne mogu shvatiti zašto ne odgurate od sebe sve što Vam nije potrebno. Sve što Vas podcjenjuje i ne podiže. Sve što Vas ne gura naprijed kao vjetar u leđa, nego Vas kao sidro spušta. Ne pomaže Vam da letite kao ptice, nego jedva živite i hodate kao slonovi (da mi slon oprosti). Da nemate obrambeni zid? Kako i zašto? Imate oko sebe veliku zidinu koju iznutra ne preskačete i ne pokušavate izaći u život i živjeti svaki dan, a puštate preko zidine sve te čudne ljude i nebitne stvari. Postavite staklenku. Takvu da ima moćna vrata kojima samo vi izlazite hrabri u svijet i ulazite po novu snagu. A da ostali u nju sretni gledaju praznu, pa za koji dan sa ljubomorom jer je procvijetala uspjehom. Dekorirajte ju sa vana, svojim rukama i djelima. Sa nekoliko zvjezdica u vrhu u znak pobjede. Svakom pobjedom zaljepite cvjet ispred staklenke, a porazom dva trna. Ako ti se trnje nagomila neće biti ukusno gledati i pokazat će ti da se moraš više boriti. Dok ne budeš imao najljepši vrt, nisi uspio. A vjeruj mi, imat ćeš jako trnovit put. Drugi trnje obožavaju, a grize ih tvoj cvijet. Biraj slobodno, imaš dvije opcije. Što si učinio za ova 3 mjeseca? Dođi, vidi i nek te zaboli moje cvijeće. Sutra ću vjerovatno zaljepiti četiri trna koja će me ubosti. Ali ću prije izliječiti nego što ćeš se ti nasmijati.

 

(Visited 125 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments