Nedostaješ

24 sep
Anonimno.

Nedostaju mi oni dijelovi tebe za koje ni sam ne znaš da posjeduješ. Nedostaješ mi onaj ti kakav si uz mene bio, kakvim te činila moja ljubav. Onaj ti koji je zamišljao samo jednu u svome srcu. Samo nju imao, čuvao, grlio i želio. Ona želja u tvojim kestenjastim očima dok me gledaju preko ramena. Očima boje jeseni. Možda me baš zbog njih, ova jesen toliko podsjeća na tebe. Tu si, i kad te nema. U svakom pokretu lista te vidim. Onaj dodir tvojih dlanova na mome licu.  Sve ono, za čim je moja duša žudila. Postoje tvrđave. Velike, neprobojne. A moja, moja je ono što smo činili mi. U njoj se nalazi svaka tvoja riječ. Isklesana tako da nikada ne nestane. Svaki pogled i osmijeh, a zbog njega je tako obasjana. I sve je tu, osim tebe. I sada posjetim tu tvrđavu. U javi i u snovima. Sjedim tu na sredini i posmatram. Posmatram film o nama. Slike se stvaraju i nižu, a ja brže – bolje udahnem ne bih li zaustavila pritisak u mojim očima. Uzdišem. Onako duboko kao kada dišem tvoj miris. Živim ga. Živim tebe. I sada ga osjetim duboko u meni. Sama, opkoljena zidinama punih uspomena. Smišljam neke nove stihove i riječi. Neka slova koja bi ublažila bol i pretvorila je u nešto lijepo. Neka sjećanja postaju najljepše pjesme. Neki događaji postaju najljepše knjige. Ti si ta moja knjiga, ali, nedovršena. Knjiga mog života. Krenem tako da pišem kraj, ali uvijek se pojavi neka nova misao, kao da me tvoja ruka potapše po ramenu. Neki list se uspije provući do mene, vjetar ga nanese, i onda nastavim, nadajući se da će moja knjiga, imati sretan završetak. Ili pak da će se nove uspomene nizati, bez kraja. Jer, ljubav je beskrajna. Ljubav je čista, nježna, i doista, ljubav nas čini boljim ljudima. Ipak, ne biramo svi isto i ne želimo svi isto. Kaže se, ili imaš ono što želiš, ili imaš samo želju. Velika je razlika. A ja želim da ovaj film nema mogućnost premotavanja, da se ova knjiga nastavi pisati riječ po riječ. Jer kako bi drugačije živjeli, kada bi znali šta nas čeka onda kada izađemo iz tvrđave. Kako bi drugačije znali šta je ljubav, ako nas ne poreže njena oštrina. Borimo se, prvo za sebe, a onda tek i za ono što volimo. Jer ko smo, bez nas samih. Samo jedna, nedovršena knjiga na prašnjavoj polici života.

(Visited 439 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments