Neću te buditi, spavaj…

14 jul
Hanifa Begović

Prošao je još jedan maj bez mog’ Mensura.. Za njim i juni. A proći će i juli.
Proći će ih još toliko, i dana i mjeseci i godina. Ali te neću buditi, spavaj..
Proći će Mensure jedna čitava vječnost a i dalje ću čekati da odnekuda dođeš i pređeš kućni prag.
Danas je jedanaesti, Mensure..i evo već dvadeset i koju godinu čekam da dođeš. Provirim kroz prozor svakog jutra kad hoću da klanjam sabah. Pa opet u podne, u ikindiju, u akšam i u jaciju. Ostavim nekad zavjesu napola svučenu, rekoh da neću zaspati da možeš pokucati. A nećeš doći, znam. Samo me navika vuče da gledam za sokacima kojim si dolazio po mene, i kao da još vidim kako mi se smiješ i kako mi mašeš dok odlaziš polako niz kaldrmu, kao onu zadnju noć. Još uvijek mi negdje u vazduhu leprša miris tvoje svijetlo plave košulje i još u sehari čuvam onaj cvjetić što mi ga uplete u valovitu kosu. Nađoh jutros u njoj sliku. Naša slika, Mensure. Uramljena u zlatni ram. Gledam kako nam oči sijaju od ljubavi, lice rumeni, gledam te bolan kako se smiješ, zubi ko biseri a okice ko bademi, gledam kako si najljepši. Još mi obrazi bride od onog tvog dodira i još uvijek odzvanja svaka riječ prevaljena preko tvojih modrih usana. Nema te Mensure. Nema te već koliko godina, više ih i ne brojim.. Nema te da mi kažeš da me voliš, pa da mi se obrazi zarumene od stida. Nisu se rumenili još od jula 95-te. Ali neka, i ne trebaju. Nema te da mi pohitiš kući na onu kahvu nabrzaka, pa da obučem nove haljine i da mi zaklepeću nanule do kapije da te dočekam. Da stavim zadnje kapi onog skupog parfema i da mi pričaš da sam tvoja najljepša ružica. Nema te da obrišeš suze koje već odavno ne presušuju..Liju niz obraze još od one srijede kad mi javiše da su te odveli. Kad te iz zagrljaja otrgnuše staroj majci Fatimi. Liju Mensure, mogu svijet preplavit. I opet te ne bilo.. Htjedoh da ti kažem, nisam više tako mlada. Nisam ona ružica, onaj mladi pupoljak. Svehnula sam od tuge i bola. Čini mi se da su mi dušu uzeli, bilo bi lakše. Presušila mi svaka nada kao što presuši svaki list kad ga dovoljno ne zalijevaš. Polako nestajem..ali neka, tako i treba. Kome da cvatem? Kome da mirišem? Tebe ionako nema, Mensure.
Bila sam jutros u Potočarima. Vidjeh neko djetešce dole u poljani. Plav dječačić, zelenih okica. Miluje babin nišan, donio mu školsku svesku, biće da je prva petica, Mensure. Srce mi se tjesnilo, ruke drhtale, ne izusti ni riječi, sve zapele ko knedle u grlu. Padoše mu dvije suze ko bobe grožđa na onaj nišan, veli poželio babu..da ga zagrli samo sekundu da ga želja mine. Vjeruj da sam tad, gledajući one male, bijele ručice kako pližu po onoj suhoj zemlji poželjela da ga uzmem u naručje i ne pustim više nikad. Da prigrlim svu onu tugu, da mu obrišem suzu. Ali nisam. Ostadoh onako napola. Ni tamo ni ovamo. Skamenilo se nešto u meni, korak postade težak ko tuč. Samo sam izašla i sjela na cestu a niz leđa tekla neka jeza.. Znaš..voljela bih da te sretnem negdje kao slučajno. Da ti poznam oči u masi. Dvije smeđe okice, dva moja badema.. Noćima sam sanjala tvoje poglede, još i sad mogu da zamislim kako trepćeš i kako se kikoćeš. Voljela bih smijeh da ti čujem..da mahala njime odzvanja. Jer, sada vlada samo tišina. Muk. Jecaj. Suza. Pusta mahala osta. Prazna klupa ispod onog hrasta kraj puta. Kao da se niko više ne voli. Kao da je sve pomrlo, Mensure moj. Da bar znam gdje si..došla bih ti svaki dan da ti kažem sve što znam i ne znam.. A ovako, možeš biti na bilo kojoj strani ovog prokletog svijeta. Gdje li su te dušmani odveli?
Gdje li te ima?
Gdje da te tražim?
Nikad im neću halalit što mi ukradoše dva najljepša badema, što nas rastaviše, što mi te odvedoše. Neću tako mi Boga. Neka im svaki put kad zatvore oči poteče crvena rijeka i neka ih vječno prati eho svakog vašeg glasa.
Nije mi Srebrenica samo juli. Nego je i april, maj i juni i svih preostalih 8 mjeseci. Nije mi samo ona cifra osam hiljada mrtvih već su mi hiljade onih zauvijek unesrećenih, presahlih ljudi.
Nije mi samo Mensur, već i onaj dječakov babo, brat, amidža, djed, dajdža i komšija.
Nije mi samo Mensur, već i Adem, Husejn, Mehmed, Omer i Hamza.
I mati Fatima mi je, što živi od onih sjećanja i ni od čeg’ drugog. Što čami sama među četiri zida i zalijeva onu jabuku ispod kuće, iako na njoj odavno ništa ne rodi.
I ona žena sa kćerkom i sinom mi je.
I sestra bez brata mi je.
I Svi su mi.
Nije Srebrenica da šutiš o njoj, bolan. Srebrenica je da zagrliš, moliš ali da pričaš na sav glas, da se pamti, nikada ne zaboravi i nikome ne ponovi! Eto Mensure, htjedoh ti samo reći da boliš. Boliš i ne prolaziš. Ali neću te buditi, spavaj..

(Visited 2.114 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments