Nebo i Ja

21 avg
Alen Talić

Danas sam, nakon devet tjeskobnih mjeseci provedenih u jednoj sobi po prvi put promatrao nebo pred sami zalazak sunca. Nebesko je platno bilo oslikano nepravilnim obrisima razigranih oblaka koje je vjetar slikao poput starog slikara sa drhtavim rukama. Svake sekunde su mijenjali svoj oblik stavljajući ideje u začetak moje najdublje mašte, kao da mi se nebo obraćalo i  pričalo bajku koja je ostavljala dubok utisak na moje biće. Nakon toliko mjeseci bez pogleda na otvoreno nebo sve to mi se čini nalik drugoj planeti, jedinstveno, gotovo kao da je poteklo iz svijeta fantazije i mitova. Zrake zalazećeg sunca su ocrtavale rubove oblaka nježnom ružičastom bojom ostavljajući predivne kontraste po nebeskom plavetnilu, sve je izgledalo kao u snovima. Iznad mene su se protezali kablovi dalekovoda, preko kojih su povremeno prolijetale ptice uživajući u svojoj slobodi. Oduvijek sam se pitao kakav je osjećaj doživjeti toliku količinu slobode, biti ovisan samo o sebi, o sebi i nikome drugome, poput ptice u letu. Na rubovima horizonta su se protezale šume, doline i brda iznad kojih su kružili jastrebovi, strpljivo ćekajući da uoče plijen.

Dok sam to sve promatrao osjećao sam se tako mali, nevažan, bio sam ponizan pred tom nebeskom širinom i prostranstvom Božijim. Pitao sam se gdje sve to završava, shvatio sam koliko je svemir zapravo ogroman, a mi, ljudi smo samo sitni detalj univerzuma, detalj koji stane ispod nokta. Tako sitni, a opet možemo ostaviti toliki trag na ovoj svilenoj i nježnoj planeti, razmišljao sam zašto ljudska rasa, tako sitna, ne čuva dovoljno ovu malu lopticu raja koju nazivamo domom, jedinim domom. Kako bih volio da mogu da poletim, da se jednostavno otisnem u nebeske visine i uživam u tišini,  među oblacima, daleko od svega.

Sa istočne strane preko brda nebo je bilo jarko narančasto sa trunčicom ružičaste nijanse, očaravajuće. Žalosno je to što danas mnogo ljudi zanemari to pokretno remek djelo iznad sebe, tu rajsku ljepotu ispod koje svakodnevno hodaju užurbano, a ne zastanu ni nekoliko sekundi dnevno da upiju tu dozu lijeka za dušu.

Devet mjeseci u jednoj sobi me naučilo vrijednu lekciju, naučilo me da poštujem svaku stotinku provedenu pod ovim nebom, da budem ponosan što sam u prisustvu Božanske kreacije, jer ljudi kao ja ne dobijaju takve prilike često. A ja – ja sam jedan od rijetkih sretnika u ovoj situaciji  kojem je omogućen pristup vjetru, suncu, nebu, cvrkutu ptica i to prosto moram da cijenim.  Osjećam se življim nego ikada ranije, disao uz asistenciju respiratora ili ne, volim i poštujem ovaj život. Ponekad se osjećam kao da posjedujem određeno šesto čulo pomoću kojega vidim i osjetim svijet oko sebe iz potpuno drugačije perspektive, na dubljoj razini nego većina ljudi. Jednostavno rečeno, primjetim sve u svome okruženju, a pogotovo sitnice koje ljudi svakodnevno zanemaruju i uzimaju zdravo za gotovo.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 710 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments