Nada

13 maj
Azra Drina

Nada! Šta je to zapravo nada? Postoji li tačna definicija te riječi od četiri slova? Tako kratka riječ, a opet, tako teška za razumjeti. U ta četiri slova, satkani su nečiji najljepši snovi, nečiji bolji život, pa i nečije bolje sutra.

Ta nada je svjetlo na kraju tunela, koje uporno treperi čekajući nekoga ili nešto da ga ugase. Sanjaju se bajke, najljepše balske haljine i najblještavije cipele, sve je to dio nade. Čovjek se toliko nada nečemu nedostižnom, nije u potpunosti svjestan da je sve što je zamislio apstraktno. Da to ne postoji. Da je veoma mala vjerovatnoća da se to ostvari. Ali, upravo to i jeste suština nade, težnja za nečim neostvarivim. Nada potpomaže čekanje. Najgore je nešto čekati, ali zato je tu nada da se to ublaži i učini bar malo podnošljivim za čovjeka. ”Nada zadnja umire”– tako kažu ljudi. Ja ne vjerujem ljudima. Ne vjerujem u ono što sa sigurnošću tvrde. Ne želim da se razočaram, zato se i ne nadam. Najbliži put do ponora jeste nadanje. Nadaš se nečemu što neće doći. Očekuješ mnogo, a ne dobiješ ništa. Žudiš za onim što će tebe na kraju izdati. A izdaja je najgora. Najbolniji dio nadanja jeste izdaja. To je onaj momenat kada shvatiš da si se uzalud nadao. Shvatiš da je sve u šta si do maloprije vjerovao obična prevara. Prevara i obmana. I onda se razočaraš i proklinješ sve oko sebe. Osjetiš taj gorak okus u ustima od poraza. Srce hoće da pukne od muke. Usta bi da progovore, ali ne mogu. Duša prazna i mračna više ništa i ne osjeća. E, upravo ovo sve nabrojano jeste vrhunac nadanja. Nada je opasna stvar, jedan je od onih lijekova koji uopće ne liječe nego samo produžuju patnju. Iako nije toliko dobar životni saputnik, prijatno je biti u njenom društvu. Pruža taj lažni osjećaj sigurnosti. Na prvi pogled, otvara vrata bespomoćnim, daje posljednju slamku spasa, a zatim te okrutno vrati u stvarnost, u realnost od koje ne možeš pobjeći, ma koliko se trudio. Jer, svi mi dočekamo ono što nam sudbina sprema, samo biramo put kojim ćemo ići do toga. Biramo da li ćemo se spotaknuti više puta, ili ćemo možda proći bez manje ozlijeda, ali, kako god, od onoga što nam je pripremljeno ne može se pobjeći.

Kada se sve sabere, ostane vrijeme utrošeno na uzaludno nadanje i bespomoćni vapaj čovjeka kojeg je izdala njegova nada.

(Visited 252 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments