Na sredini puta

8 feb
Dijana Stevanović

Čovjekov život je satkan od kraćih i dužih životnih perioda, ali postavlja se pitanje: U kom smislu dug, a u kom kratak period? Možda vremenskom? Ili nekom drugom? Manje je važno, jer svako ima pravo da svoje životne periode produžava ili skraćuje kako želi. Imamo li baš svi tu slobodu izbora življenja, da li baš svi živimo po diktatu sopstvene svijesti ili nam je uporno drugi nameću? Čak i ako nam je nameću drugi, da li smo mi toga svjesni? Da li svako od nas u sebi ima zrno hrabrosti da se kadkad suprotstavi sudbini ako mu se ona ne sviđa? Ili jednostavno rečeno: Da li smijemo ono što hoćemo? Pitanja je izgleda previše, a odgovora jako malo. Sve izgleda tako kao da je ovaj svijet više satkan od upitnih nego izjavnih rečenica. Stvar je u tome što postavljamo pogrešna pitanja pravim osobama ili možda prava pitanja upućujemo pogrešnim osobama? Eto, čak je i ovo pitanje. I tako nam pola života prođe u postavljanju pitanja i u traženju osoba kojima ćemo da ih postavimo. Nismo ni na početku ni na kraju, nego smo tu negdje, ni mi ne znamo gdje, zaglavljeni na sredini našeg puta. Tada dolazimo u onu fazu života kada se na pola predamo, jer kažemo sebi: “Idem gdje me put nanese”. Predali smo se, ali se i nismo predali. Krećemo se, ali stojimo u mjestu. Puštamo sudbini da nas sama nosi kroz život, puštamo joj da ona vlada nad nama, kao da je ona ta koja treba da skroji nas, a ne mi nju. Možda je upravo ona ta koja nam diktira i određuje život, možda bismo trebali da joj prkosimo i da joj se suprotstavimo, ali sve se uvijek svodi na možda. Kada i zašto smo izgubili sopstvenu sigurnost?

Odgovor je ovdje jasan – onda kada nas je nadvladala sudbina. To je bio onaj momenat kada smo se na pola predali i rekli putu da nas sam nosi. Pošto to put ne umije, pozvao je sudbinu upomoć, a ona je brzo i lako postala glavna vođa samog puta. Ne, put se nije predao kao što smo mi, njemu je samo zatrebala vjerna pratilja koju bi poslao nama. Naš put kojim smo se tako lako prepustili poslao nam je sudbinu za naše dobro, pa čak i zlo. Izgleda više zlo nego dobro, jer mnogo nam je bliži i poznatiji epitet “Zla sudbina”, nego “Dobra sudbina”. O svemu ovome postoje veoma različita i podjeljena mišljenja, jedni tvrde da svako ima pravo da sam određuje i mijenja svoju sudbinu, dok drugi misle da će ti se određene stvari dogoditi samo ako ti je to zapisano u sudbini. Postoje i oni treći koji će se složiti sa oba ova mišljenja, oni koje sudbina često zbuni. Sudbina, kažu, može da nosi i sreću, jer nije sve uvijek loše u našim sudbinskim životima. Ogromno je pitanje da li je svako sam kovač svoje sreće ili mu i nju sama sudbina određuje? I o ovome bi se tek dalo polemisati, ali je bezvrijedno, za sada. Život teče dalje, prolazi i odlazi. Moramo se uhvatiti u koštac sa njegovim vremenom bilo to sa sudbinom ili bez nje, sa putem ili bez njega. Moramo znati kako upravljati sopstvenim životom i nikada ne dozvoliti sudbini da nas nadvlada. Ne smijemo se predati putu, jer će on nas predati zloj sudbini i tako nas kazniti što se predajemo, platićemo skup ceh, a to niko od nas ne želi. Zato pokušajmo da mijenjamo svoj svijet počevši od sebe samog, ali ne i sudbinu i put, jer ćemo u tom slučaju postati ništa do običnih lutalica i njihovih marioneta… na sredini puta.

(Visited 121 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments