Na osnovu kojeg člana KZ-a FBiH sam kriva?

13 jun
Armina Čunjalo

Osjećam se malo krivom, možda mi treba i odbrana. Ili da se branim ironijom?
Upoznah nekog ludog pisca – za koju godinu, uspješnog, kladim se. Kroz tih nekoliko godina kada iz romana izbaci tipično dječačke fore, prenagljenu erotiku, i prostačenje…sve ostalo je uredu. Kad sam rekla ludog pisca, zaista sam to i mislila. Ludog na svoj način, boemski, samotnjački. Pričao je začuđujuće zanimljivo, potencirao na svojoj muškosti, na svim stvarima koje se običnim djevojkama nikada ne bi dopale ako bi im neko prepričavao te priče. A on je, eto, uglavnom tako osvajao nježniji spol (nježniji, uvjetno rečeno). Pričom. Tom čudnom, malo istinitom, malo izmišljenom, paradoksalno logičnom pričom.

Zašto se osjećam krivom, i da li sam…

Poklonio mi je roman. Njegovo zadnje djelo. Počitah ga za neka dva sata, koliko je trajalo predavanje. I nikada mi Socijalno pravo nije brže prošlo. Čitajući knjigu, čitala sam njega. Tačno sam zamišljala njegov lik unazad dvadeset godina, kroz opis glavnog aktera. Znala sam da je to život pisca preslikan u knjigu. Nije bio lagodan i nije bio san svakog djeteta. Pa sam onda onim što sam pročitala pokušavala opravdati muškarca od 30 godina, koji nije siguran šta su mu prioriteti u životu, koji tetura tim istim životom sa skoro pa ispražnjenom čašom vina, sa pivom koja ga čeka u kafani preko puta zgrade, i sa telefonskim imenikom ispunjenim ženama koje su bile ublažavanje istine da se stari, i da je možda jedini kvalitet kojim će se neko ikada ponositi ostao na krevetu, na mokrom čaršafu.
Nisam uspjela iz prvog puta pronaći dovoljno opravdanja, jer nisam iz tog svijeta.

A on je pričao. Nastavio je da mi kazuje o svemu što sam željela čuti, i o onome što sam, možda, priželjkivala da prećuti. A ja… zašto sam slušala? Zašto sam ostajala u oblaku te prijatne tame? Mika Antić je dao bolji odgovor od onoga što bih ja pokušala reći: „Nisam imao obične sreće, nisam imao obične grijehe.“ Nismo.

U jednom momentu sam pobjegla. Ne znam zašto i ne znam tačno kada, ali trebao mi je odmor od pisca. Putujući do Mostara, vozom, u jutarnjim satima, još svježe pospana, posegnula sam za njegovim prvim romanom. Ogoljena istina, proste rečenice, dnevna rutina, ne baš mnogo umjetnosti. No, opet kažem, za nekoliko godina uspješan pisac. Valjda je to momenat kada sam shvatila da ispod svakog plašta postoji ono što taj plašt prekriva. Ono drugačije, ono ljepše, ono bolje, ono što se nalazi na zadnjih desetak stranica svačije životne priče, a što se svi mi, u znak samoodbrane, trudimo sakriti. Pa sam se vratila. Njegovoj tami. Ukrala nekoliko rima, pjesme napisane za mene, iako je žučno držao do toga da ne voli i da ne piše poeziju. Pisao ju je. Ne samo meni, ne samo o meni. Zato je teško biti pisac, i teško je biti uz pisca. Opet sam otišla. Nije rekao ne me quitte pas, jer je znao da ne bih ostala, da nisam iz njegove priče i onog telefonskog imenika.

Ukrala sam piscu nekoliko stihova, i onda sam pobjegla. Je sam li kriva?

(Visited 231 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa