Mrzovoljna dama

23 nov
Belmin Ramić

Ovo je jedan od tih dana kada nju hvata mržnja i bijes, sve više biva neraspoložena, jako mrzovoljna i na rubu živaca. Uvijek je imala tu vatru u sebi, zbog koje brzo bukne. Dobro sam poznavao njen bijes, stalno je govrila da je ničija a bila je moja, moj anđeo, moj svijet. Taj njen inat činio ju je posebnom, a ja sam je baš zbog toga zavolio. Zavolio sam sve njene vreline i mane. Volio sa njenu čupavu kosu, prekrasne zelene oči i sa crtama na licu izražen najljepši osmijeh. Niko nema tako nježne ruke kao ona, sa najjačim stiskom koji je ikad neka djevojka imala. Osjećao sam se posebno uz nju, davala mi je snagu, postajao sam jači, toliko jači da bi mogao osvojiti cijeli svijet jednom rukom dok me ona drži za drugu. Nisam mislio da ću se ikad odvojiti od nje, nisam nikad ni ramišljao o tome ali sudbina je ta koja odlučuje šta će se desiti s nas. Rastanak mi je teško pao, plakao sam, plakala je. Nisam moga da je pustim iz zagrljaja, čuo je se posljednji poziv za polazak, ušao sam u voz sav u suzama. Mahao sam joj rukom sve dok sam je imao u vidiku. Između nje i mene stajali su kilometri, nekih 600 kilometara, niti previše niti premalo ali dovoljno da mi ona nedostaje. Činilo se da će naša ljubav oslabiti, ali desilo se baš suprotno ojačala je do svoje neprepoznatljivosti. Dani i godine su se gomilali, svaki trenutak pamtim s njom, svaku njenu suzu radosnicu kad me vidi brisao sam polako i niježno. Grlio sam je svom snagom, jako mi je nedestajala. Poljupci su se redali jedan iza drugog, svaki je bivao ljepši i slađi od prethodnog. Uvijek smo se nalazili na starom mjestu gdje je sve počelo. A počelo je na maloj klupi u parku ispod starog hrasta. Sve sa dva stidna osmijeha, malim dodirima u noći punog mjeseca, iskrenim riječima i prvim toplim zagrljajem. Od tog dana ispunjavala je svaki djelić mog života, bila je doktor za moje srce i dušu. Znala je da me nasmije samo jednim pogledom i smiri jednim poljubcom, promijenila me je iz korjena. Dala mi je ono za čim sam čitav život tragao i za šta sam se najviše borijo kad bi postalo potrebno. Dala mi je iskrenu ljubav, iako je bila mala djevojka imala je veliko srce. Ona je bila moja dama, uvijek je bila uz mene. Kad god bih zatvorio oči ona bi se pojavila. Bila je ne izostavni dio mog sna, uljepšavajući ga do te mjere da ne posotoje riječi kojima bi opisao tu ljepotu. Kad god bi se rasuo u komade ona bi me opet skupila u jednu cjelinu. Imala je tu neku moć da me drži u cjelini, nikad nije htjela da mi govori šta je muči, krila je to nadajući se da neću primjetiti. Kad god sam pitao šta je muči odbijala je reći. To je gasilo njene osjećaje prema meni. Vrlo tiho i polako je se udaljavala od mene, ne želeći da me povrijedi. Držala je konce naše veze u rukama i polako sasvim neprimjetno puštala jedan po jedan. A onda je došao taj dan, pustila je zadnji konac, popucala je svaka nit. Ništa nas više nije vezivalo. Po prvi put sam je bio povrijđen s njene strane. Bio sam u nevjerici da se to nama događa, nisam upadao u konflikte s njom niti u bilo kakav sukob, nisam takva osoba. Pokušao sam je razogovoriti da mi otkrije problem raskida, nije htjela, počela je da me mrzi. A ja nisam prestajao da je volim, volim je i sad, jer je ona bila i ostala moja mrzovoljna dama.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 158 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa