Most

18 avg
Amila Hindija

I dječaci i djevojčice moraju preći most između djetinjstva i svijeta odraslih, u kojem se smije tiho u sebi. Kada pređu taj most svako od njih se dugo kaje što još malo nije ostao na onoj strani gdje se luđački smijalo. Svako kajanje u sebi prizove vraga i od finog čovjeka napravi sitnog psovača koji mrmlja u sebi tihe psovke dok se prisjeća kako je bilo dok ne pređe most.

U našoj mahali igralo se svega, a najviše onih igara gdje su dječaci što jače udarali loptom djevojčice kako bi ih ostavile na miru i vratile se kući lutkicama. Svaki put neka od nas bi otrčala kući razbijene glave. Voljela sam svu tu zbrku oko toga ko će otići po bačenu loptu kako bih mogla dok niko ne gleda razrušiti nogom improvizovane stative od kamenja i nakezit se njihovim pokušajima da me stignu. Oduvijek sam se pitala šta bi se to desilo da moju kuću od ceste nisu dijelila velika zelena kanata i da su me dječaci sustizali. Ali zato vrlo dobro znam koliko buke može proizvesti udaranje kamenja od trošna kanata koja su bila pri kraju svoga vijeka.

Stalno sam odlazila do mosta i virkala šta je to iza. Gledala sam djevojčice kako ga prelaze i kako su već na drugoj strani postale žene. Davale bi mi loptu da je sačuvam, a poslije u povratku me već nisu prepoznavale. Svaki dan kad bih zakoračila na most korak bi mi otežao i noge kao da nisu bile moje. Moj pokušaj prelaska, uvijek, bi pokvarila vriska i galama djevojčica koje su se igrale lastike. Bio je moj red da je čuvam i naprosto sam se morala vratiti. Te noći na TV-u otac i majka su gledali Oca na službenom putu, sjedila sam tik uz njih upijajući svaku riječ glumaca. Pratila sam očeve grimase želeći da raspoznam šta je to dobro što neko kaže, a šta već ne. U mojoj glavi su samo odzvanjale riječi s početka filma “Niko me ne zove Malik, nego svi kažu Malik, Malik na govno si mi nalik.“ Idući dan sam se u sred igre i cijele halbuke okrenula prema Maliku i glasno povikala “Malik na govno si mi nalik! “Maliku to ne bi smiješno pa potrča za mnom, a pošto ni taj dan nisam željela da otkrijem šta se desi kad te dječak stigne potrčala sam što brže, čak skidoh i papučice jer sam smatrala da ću brže trčati ako sam bosa. Malik me nije stigao ali njegova mama jeste.

Dok sam ja morala da se vraćam kući na ručak ostala djeca su se igrala sa sličicama i pokemon lopticama. Lijeno žvačući sam razmišljala koji li pokemoni njima izlaze iz loptica dok ja prebirem po tanjiru. I dugo, dugo sam noću sanjala kako se pokemoni vatreno bore, a sva djeca ih gledaju. Sva osim mene. MOST sam prešla onaj dan kad ne odoh na ručak nego ostadoh da pogledam kako se igraju s pokemon lopticama. Na moje razočarenje zašto nema pokemona dobila sam gromoglasni smijeh kojeg se i danas sjećam. Odzvanja mi tu negdje u svakom dijeliću tijela. Taj dječiji smijeh bio je vjetar koji me gurnuo preko mosta iako nisam željela da ga baš tada pređem.

Sad kad sam prešla most odrastanja: Dječaci i djevojčice, pokemoni s ove strane mosta stvarno izlaze iz pokemon loptica. Samo što sa ove strane pokemni nisu više dobroćudni!

(Visited 303 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments