Monotonija

13 avg
Belmin Bratić

Vrisak djece i zvuk kočnica.
„Zar je već jutro?“, pomisli dižući se sa starog, prljavog madraca. Kroz prozor su se čula djeca koja su se igrala u parku preko ceste. Ne sjeća se kad je zaspao sinoć.
Sunce je obasjavalo malu sobu zagušljivog stana. Ustao je polako i pošao prema kupatilu. Nije birao gdje će stati, iako je bilo svega na podu. Kupatilo je ličilo na one stare, zatvorske toalete. Odavno ga niko nije čistio. Tuširao se. Voda je bila pomalo hladna, ali ne sjeća se kad je zapravo bila topla. Navikao je.
U kuhinji, koja je u isto vrijeme bila i dnevna soba i hodnik, nalazio se mali kuhinjski sto. Umazan uljem, pun stvari koje se ne trebaju nalaziti u kuhinji. Pored svega, ispunjavao je svoju ulogu, to je bilo jedino bitno. Nije bio nešto gladan, ali se sjetio da je imao sendvič koji je dobio sinoć sa posla. Djevojka koja radi u uredu do njegovog mu je donijela. Šunka i majoneza. Nije volio majonezu. Ipak, nikad ništa nije rekao.
Navukao je staro, pogužvano odjelo na sebe koje je više ličilo na kombinezon. Kravata je imala neku čudnu fleku na sebi koju nije mogao skinuti. Počešljao se gledajući u prozor. Ogledalo nije imao. Znao je kako izgleda i bez njega.
Izašao je iz stana i krenuo niz stare stepenice. Mnoge komšije nikad nije vidio, ali je zato sve čuo. Na spratu ispod njega je bio neko ko je imao psa, to je znao. Čuo je lajanje svako malo u pola noći. Stan do njegovog je naseljavala neka familija sa puno djece. Roditelje je vidio ali djecu, iako ih je čuo često, nikad nije vidio. Na prizemlju je bio bračni par koji se uvijek svađao. I sad im je čuo glasove, nisu odavde. Vidio je čovjeka jednom na ulazu. Tamnoput i nizak čovjek. On se uvijek više derao i psovao. Pričalo se da zlostavlja ženu. Ali to sve nije bio njegov problem.
Teška drvena vrata zgrade su djelila njegov i vanjski svijet. Na ulici je uvijek bilo naroda. Djeca, dosadni prodavači i ljudi koji žure negdje. On nije žurio. Nikad nije žurio.
Nekad bi namjerno uzeo dalji put koji bi prolazio kraj rijeke. Volio je sjesti tamo i gledati kako teče. Ima nešto predivno u rijekama. Nema veze šta se dešavalo u našim životima, koliko problemi izgledali veliki, one će uvijek teći. Čovjek koji bi se zagledao dugo u rijeku, zaboravio bi da pripada ovom, materijalnom i brzom životu. Prepustio bi se u nešto dublje, nešto uzvišenije. Volio je taj osjećaj. Htio je mnogo stvari da zaboravi. Danas je opet uzeo taj put, ipak se nije dugo zadržavao kao inače.
Zgrada sa uredima u kojima je radio je bila samo dvije ulice daleko od njegovog stana. Bila je to tipična uredska zgrada. Sva u staklu, čista i bezgrješna. Trudila se pokazati sliku nečeg što nije. Niko od nas. Ulazio je svaki dan na isti način. Gledajući u pod, izbjegavaći pogledati u nekog jer je znao da je to početak smarajućeg razgovora. Nije imao prijatelja na poslu.
Došao je do svog ureda. Mali ured, minimalistički uređen. Sto, stolica i neka čudna slika sa pingvinima na zidu. Mora tu biti valjda, nije je on stavio. Ured je bio malo uredniji od njegovog stana.
Na stolu ga je čekalo ono što je sinoć ostavio. Ogromna količina papira, kalkulator koji je dobio za rođendan i hemijska olovka. Rutina iz koje nije mogao pobjeći. Zapravo, nije imao ni gdje pobjeći. Radio je mirno, povremeno gledajući u plafon. Sat nije imao. Zašto bi ga interesovalo vrijeme, buka koju prave ostali zaposlenici pri kraju radnog vremena je bila sva orijentacija koju je trebao.
Dugo je pisao. Sunce je već davno napustilo najvišu tačku. Sporim pokretom ruke je olabavio kravatu na vratu. Krajem oka je primjetio da neko stoji na vratima. Digao je pogled i vidio je da je djevojka iz ureda do njegovog. Lijepa, uredna i pomalo ekscentrična djevojka u kasnim dvadesetim. Držala je dvije papirnate vrećice i sa osmijehom je gledala u njega.
„Pa dobro, zar ti ne ideš nikad na pauzu?“, reče opet uz osmijeh.
„Zar je vrijeme?“, odgovori praveći se da je zaboravio. Nije imao naviku ići na pauze.
„Jeste, donijela sam ti opet sendvič i neki sok koji sam pravila. Hajde.“, rekla je to uz okret sa kojim je pokazala da je prati. Znala je da ne nosi nikad hranu na posao.
Navukao je gornji dio odjela i pošao je za njom. Preko puta zgrade su se nalazile dvije klupe koje je postavio muzej ispred kojeg su bile. Nikad nije bio u njemu. Nadao se da će biti zauzete. Ipak, nisu bile. Sjeli su i ona je odmah počela da vadi hranu iz svoje vrećice. Njegovu je položila odmah do njega. Nije je ni pogledao. Znao je šta je unutra, svaki dan je znao.
„Da li su te objavijestili o izletu kojeg planiraju sljedeći vikend?“, reče mu ona ne gledajući u njega.
„Jesu. Neću ići, imam obaveza.“, odgovori on monotono.
„A aašto?! Pa idemo na plažu svi, roštiljat ćemo. Bit će i šef i ona njegova.“
„Imam obaveza. Uz to ne volim baš plažu. Uvijek je previše gužve.“
„A stvarno si neki!“, osjetilo se razočarenje u njenom glasu.
Šutali su jedno vrijeme gledajući ispred sebe. Tišinu je prekinula svirka auta iznerviranih vozača. Grad jednostavno nikad nije bio miran u ovo vrijeme.
„Znaš, pitat ću šefa sljedeći mjesec za povišicu. Radim mnogo i ostajem duže od ostalih, zaslužila sam.“, reče samouvjereno.
„Možeš pokušati.“, reče on gotovo ironično.
„A ti? Hoćeš li ti pokušati? Radiš dugo u ovoj firmi, duže od mene a i ne uzimaš bolovanja i rijetko izlaziš na pauze. To se treba nagraditi!“
„Ne želim da mu smetam, ako osjeti potrebu, pružit će mi je i sam.“, reče vadeći kutiju cigareta iz džepa. Bila je prazna. Tad se sjetio da je trebao kupiti cigarete jutros, ali je to smetnuo uzimajući put kraj rijeke.
Gledala je dugo ispred sebe. Onda se naglo okrenula prema njemu, položivši jednu nogu na klupu.
„Znaš šta mene nervira? Tvoja pasivnost. Dokle više? Pa moraš jednom, makar jednom preuzeti inicijativu u svom životu.“, gotovo ljutito je ovo rekla.
Ništa nije odgovorio. Nijemo je gledao u cestu.
„Pa moraš imati nešto u životu čemu težiš, nešto ti mora biti važno. Nekad će naići dan i kajat ćeš se za sve prilike što si propustio. Ja ti kažem!“, dok je ovo rekla ustala je i otišla prema zgradi.
Nije ga baš motivisao ovaj njen govor. Nije ona bila kao on, razmišljala kao on. Ona živi u svom svijetu. Svi oni. Radeći od jutra do mraka glumeći neku ispunjenost i interes za tuđim životima u praznim razgovorima koje drže. Zavaravaju se povremenim okupljanjima među ljudima koje i ovako ne mogu podnijeti pokušavajući kreirati neku sreću i ispunjenost. Ovo je generacija ljudstva gdje smo došli do te tačke da živimo samo za vikend. Isčekujući budućnost punu robota ne primjećujemo da je već imamo. Samo nismo programirani da razumijemo.
Pauza je završila i on se polako vratio u ured. Bilo je već poslijepodne i svjetla su bila upaljena u dugim hodnicima koji su vodili uredima. Sjeo je za sto i počeo je raditi.
Bio je skoro pri kraju kada mu je hemijska prestala raditi. Kada ju je podigao vidio je fleku od tinte na rukavu. Hemijska je bila u defektu. Ustao je do toaleta da pokuša da je ukloni. Bila je to jedina bijela košulja koju je imao.
Na putu do toaleta je prošao kraj njenog uredu i vidio je kako nespretno slaže neke kutije na vrh police. Nije mogla da dohvati. Zastao je. Da li da joj pomogne? Ali šta ako opet počne nametati svoja mišljenja u koja on nije vjerovao, niti će kad. Ipak, nije mogao da joj ne pomogne. I ona bi uradila slično. Bila je to jedina osoba koja mu je davala pažnju u firmi. Pažnju koju on nije želio ali opet.
Ušao je i uzeo je kutiju iz njenih ruku i položio je na policu. Ništa nije rekla. Pošao je prema vratima i zastade na ulazu. Razmislio je. Šta ako kažem da ću možda doći? Ne moram ja dolaziti ali bit će sretnija. Zapravo, zašto da joj dajem lažnu nadu? Njegove misli je prekinuo njen tih glas.
„Voljela…voljela bih da dođeš.“, reče ona gotovo moleći.
„Vidjet ću. Možda.“, reče on napuštajući dovratak. Iako nije vidio njeno lice kada je to rekao, osjetio je da je imala osmijeh. I dalje mu nije bilo jasno kako takva neka trivijalna stvar može da učini čovjeka sretnim. Bilo mu je čudno.
Vrativši se iz toaleta sa još umazanijim rukavom, čuo je govor na hodniku. Bio je kraj radnog vremena. Uzeo je svoj gornji dio i zaputio se je prema izlazu. U prizemlju, odmah do izlaza je bila grupa muškaraca koji su radili na istom spratu kao on. Glasno su se smijali i pričali neke svoje priče. Ignorisao ih je kao uvijek. Rijetko se je upustao u razgovore, inače kad im šta treba. I oni su ignorisali njega, misleći da je totalan čudak. Koja ironija. Zar svi jedni drugima nismo zapravo čudaci nekad?
Vani je već bila noć. Hladni povjetarac je dolazio iz pravca rijeke. Sjetio se je da mora kupiti cigarete. Neko ga je potapšao po ramenu. Bila je ona.
„Zaboravio si sendvič na klupi, ponesi ga kući.“
„Hvala ti, nisam baš bio gladan. Ne znam kako sam ga zaboravio.“, reče stavljajući ga pod ruku.
„Vidimo se sutra i ne zaboravi šta si rekao.“, uz osmijeh je to izustila sjedajući na svoje biciklo. Otišla je u suprotnom smjeru.
Hodao je polako niz ulice koje su i sad bila pune. Razlika je bila što sad ljudi nisu žurili, šetali su. On nije vidio razliku. Čak i odmaranje u ovom gradu je bilo rutina koju su svi pratili. Stavio je ruke u džepove i onda se opet sjetio cigareta. Ušao je u obližnju trafiku koja je uvijek bila puna. Nije pušio
često iako je znao ponekad navečer zapaliti koju cigaretu. Stao je u red male trafike koja je zbog gužve izgledala još manja.
Veliki red je bio. Mnogo ljudi koji su žurili kući da bi žurili negdje drugo nakon toga. Ispred njega je bio i bračni par iz njegove zgrade. Nije znao nju ali je prepoznao njega. Ona je bila sitna žena, u četrdesetim.On je izgledao makar 7 godina starije. I sad su se svađali. Svi u trafici su slušali, prijetio je, ona ga je psovala. Napokon su izašli.
„Cigarete.“, rekao je prodavačici koja je pričala na telefon, „Cigarete…“, ponovio je. Nije volio nekulturne ljude, ipak nije mu ni toliko važno da bi joj šta rekao.
Krajem oka ga je pogledala pružajući mu kutiju. Ostavio je pare na stolu napuštajući zagušljivu trafiku koja ga je pomalo podsjećala na stan.
Otpakovao ih je odmah. Stavio je jednu usta ali je još nije zapalio. Imao je naviku to raditi. Gužva mu je malo išla na živce. Skrenuo je u uličicu koja se nalazila iza obližnjeg kina. Tako je mogao izbjeći glavnu ulicu.
Tišina navečer je bila njegova zamjena za rijeku. Išao je dok se gotovo više nije ni čula buka glavne ulice. Zvuk njegovih cipela koje su udarale od asfalt je bilo sve što se čulo. Male uličice svakog grada su zapravo prava slika i duh tog grada. Glavne ulice su uvijek uređene, ulickane i ljudi se oblače i utežu u skladu onih koji bi ih mogli vidjeti i osuđivati. Glavne ulice su gluma, dok uske uličice i haustori su bili realni. Gotovo prirodni bez uljepšavanja, onakvi kakvi su. Ljudi su također kao gradovi. Svi mi imamo svoju glavnu ulicu, koju svi vide i dobro znaju. Ipak, imamo i uličice gdje rijetko ko zaluta i zapravo upozna grad koji smo mi.
Bio je nadomak skretanja gdje opet treba da iziđe na glavnu ulicu. Već se čula buka auta i ljudi. Začuo je i glasan govor sa desne strane. Ne, svađu. U jednom haustoru obližnje zgrade bio je neko ko se derao. Ne, dvoje ljudi. Kad je bio malo bliže tom haustoru vidio je dvoje ljudi. Mlađi muškarac i žena u kasnim pedesetima. Derao se je na nju, držeći pištolj. Stao je. I ovo je bila slika grada. Pljačka nadomak tako „perfektne“ sredine. Žena je plakala. Mladić je shvatio da ih neko gleda. Okrenuo se naglo.
„Šta gledaš ti? Prolazi!“ , proderao se.
Nije se pomaknuo. Žena je zvala upomoć. Mladić je već postajao nervozan pa se opet proderao.
„Ama, rekao sam ti da ideš ili ćeš vidjeti…!“, reče mladić okrećući se skroz prema njemu. Napravio je par koraka i sad je već bio pred njim. Cijev mu je bila gotovo pred nosom.
„Trebao si otići kad si mogao budalo. Šta ćeš sad?“, reče uz pokvaren osmijeh.
Razmišljao je, smireno. Nikad nije bio u situaciji gdje mu neko prijeti. Bilo mu je gotovo interesantno. Prvi put nakon dugo vremena da se nalazio u realnoj situaciji, gdje niko ne glumi i svi su onakvi kakvi stvarno jesu. Nije poznavao motive mladića, nisu ga ni zanimali. Nasilje i želja za uništavanjem su u prirodi čovjeka koliko i želja za ljubavlju. Mi smo takvi, težimo utopijama zaboravljajući da mi nismo dovoljno evoluirali da bi živjeli u sranju od svijeta kojeg i sad imamo. Da li ovaj momak stvarno misli da će s tim što će pucati, riješiti svoje probleme ili ih samo povećati? Mlad je, naivan. Ipak, imao jeneko poštovanje prema mladiću, bio je onakav kakav je. Pa šta ako je i pljačkaš, nije se trudio biti nešto što nije. Duboko u mislima je već zaboravio da mu je pištolj u faci. Vratio se je.
„Ništa.“, rekao je mirno gledajući mladića duboko u oči mameći njegovu reakciju.
Želio je da momak reagira prirodno, onako kako treba da reagira. Ako je ovo stvarno zadnji momenat u njegovom životu, neka to makar bude realan momenat. Mladić se izgubio, znoj se vidio na njegovom čelu.
„Ti si lud čovječe!“, reče povremeno bacajući pogled oko sebe.
„Jesam li?“, odgovori. „Šta ćemo sad?“
„Ubit ću te, eto šta ćemo!“, vidio si previše, još se praviš budala.
Sjetio se je da je i dalje imao cigaretu u ustima koju nije pripalio. Bio je umoran. Krenuo je polako da izvadi upaljač iz džepa.
„Čekaj, čekaj! Šta ćeš to? Stani!“, mladić je sad još bliže mahao pištoljem.
„Mogu li zapaliti cigaretu?“
„Z-zašto?“, reče i dalje izgubljeno.
„Ako treba da sad umrem, trebalo bi makar da ispušim cigaretu.“
Mladić je gledao. Razmišljao je. Ovo mu je bila prva ovakva situacija. Bio je to mladić sa sela. Jake crte lica i krupno tijelo. Ruke su mu bile ispucale od rada. Nije on naučio biti u gradu a grad nije htio njega. Bio je on previše stvaran za grad i ljude u njemu.
„Ja ću ti je pripaliti ali samo pokušaš li nešto…“
„Ništa neću pokušati.“
Mladić je izvadio svoj upaljač i polako je pripalio cigaretu. Pasala mu je cigareta. Gledao je u mladića povlačeći dim za dimom. Nije žurio, samo je tako inače pušio cigarete. Vrijeme kao da je stalo, njih dvojica i svemir. Mladiću je kapao znoj sa čela sve brže. Drhatala mu je ruka od uspravnog položaja. Bio je pri kraju cigarete. Uzeo ju je i bacio na tlo. Podigao je pogled i usmjerio ga opet direktno u mladićeve oči. Nije bio više umoran. Osjećao je neku blizinu prema mladiću koju dugo nije osjetio. Pištolj nije ni primjećivao. Gledali su jedan drugoga.
„Š-šta ćemo sad?“, reče mladić gotovo u žurbi.
Pogledao je u nebo, zvijezde se nisu vidjele. Rijetko kad su se vidjele zbog gradskih svjetala. Ipak, gledao je. Neće mu faliti. Vratio je opet pogled na mladića. Gledao ga je dublje u oči nego prije. Primaknuo se malo prema njemu, skroz polako.
„Pucaj.“, reče.
Neonska svjetla su obasjavala prljavu ulicu.

(Visited 164 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments