Moje putovanje Europom

2 nov
Naida Hodžić

U predahu od igre, mala radoznala djevojčica zastaje pred slikama evropskih gradova na kalendaru koji je okačen na vratima njene sobe i pita se: „Gdje li je ovo? Je li ovo stvarno ili je neko svu svoju maštu ukrotio i naslikao?“ Čvrsto odluči da će nekad jednog dana razjasniti te silne nedoumice koje su je s vremena na vrijeme mučile.

Nakon godina djetinjstva i mladosti koje su uslijedile, ushićenog pristupa u susretu sa svakim novim danom života, sve vrijeme se u toj djevojčici zadržala smjelost upuštanja u nepoznato, a davno „nekad“ je konačno postalo „sada“. Naime, na proteklo ljeto 2016., Inkubator društvenih inovacija “Munja” je uspješno realizovao projekat “Putujemo u Evropu” uz podršku Fondacije Robert Bosch i Balkan Trust for Democracy. Zajedno sa ostala 23 učesnika, dobila sam priliku da po vlastito osmišljenoj ruti, obiđem Evropu kroz dvadesetak dana.

Polazna tačka našeg putovanja je bio Berlin. Poslije upoznavanja sa organizatorima i učesnicima sa Balkana, krenuli smo u obilazak grada. Nakon višesatnog hodanja i iscrpljenosti koja se preobrazila u neobjašnjivu energiju kad ugledah Berlinski zid kako ponosno stoji i poučava sve prolaznike o svojoj historiji, konačno sam se našla i pred Brandenburškom kapijom. Berlin je cijeli svijet u malom, nešto golemo, što uprkos svojoj veličini, kompleksnosti i različitosti koja ga čini, ipak funkcioniše u svom najboljem redu. Iako je Brandenburška kapija simbol grada Berlina, meni je postala simbol novih vrata za sve neobično u što tjeram sebe da se upustim. Ne znam šta me može čekati iza svakih vrata na koja naiđem, ali za sva koja procijenim kao potencijal izvanrednih mogućnosti, prolazim kroz njih da bih otkrila.

Idućeg jutra smo već bili u Briselu. Nije trebalo mnogo vremena da postanem oduševljena idejom o harmoniji suživota svih Evropljana. Čini mi se kao da je od postanka svijeta tu kreirana stabilna podloga prihvaćenosti za sve. Stigosmo i do Briža. Hodam starim uličicama i osjećam se kao da me neko smjestio „iza sedam mora i iza sedam gora“ u najljepšu bajku svih vremena. Vjerovatno najslađi grad ikada. Ovdje ćete naići na najukusnije vrste belgijske čokolade i slatkiša najrazličitijih oblika koje možete zamisliti. Stoga, sladokusci: oprez!

Već u Holandiji moj adrenalin uzima maha i tjera me da se popnem na krov zgrade iznad stana u Rotterdamu. Nebesko prostranstvo je preda mnom, preplavio me osjećaj da sam se našla nigdje i svugdje u isti čas. Potom Amsterdam, cijela nacija na biciklima, cvijeće u duginim bojama i kultni simbol grada „I amsterdam“ na prvu čine grad gotovo nestvarnim, pravi crtić, samo što je sve intenzivnije obojeno pa nam to i plasira maštu u njenom najviše opipljivom obliku. No, zapravo se radi o stvarnosti autentične slobode.

U Parizu me Tarik i Milanka vode do Château de Champs-sur-Marne. A onda, Deja Vu. Sjećate li se male djevojčice sa početka priče koja je prije više od petnaestak godina znatiželjno zastala pred njoj najljepšom slikom kalendara ikada? Upravo se našla u vrtu dvorca sa te slike, u čijem bi se lavirintu beskrajno gubila jer bi znala da će u njemu pronaći polje lavande i simetrično zasađena stabla, uređena da izrastu u jednom nizu i budu u istom obliku. Odlazimo do Eiffelovog tornja. Kratko se zadržavamo i već smo u potrazi za Bazilikom Sv. Srca smještene na brdu Montmarteu.

Dva dana poslije, na putu sam za Napoli do kojeg je potrebno promijeniti nekoliko vozova. Moju ličnost katkad definišu nelogičnosti: teško podnosim put ali bih živjela putujući. Kakav apsurd, ali vozovi su nešto posebno. Komfor sličan kao kod kuće kad si među svojima. U vozovima stekneš poznanstva za cijeli život, kreiraš enciklopediju istog. Presjedanje u Ventimigliji, gradiću na granici između Francuske i Italije. Policajac me odvodi do policijske stanice nakon što ga upitah je li sigurno piti vodu sa česme u kupatilu. „Znaš, ovdje ti je sigurnija nego u kupatilu“, govori on. Srce mi je ogromno, nema mu više mjesta u grudima. Spustih se do plaže gdje se jedan čiča igrao sa svojim psićem. Potom ga baca u more kako bi mu psić opet doplivao. Tako je i sa životom. Sudbina te baci u okean, a onda treba znati uhvatiti valove mogućnosti, prepoznati potencijal pravih ishoda. I tu plivaš ili potoneš. U povratku kući smo proveli dva dana u Rimu gdje putujemo kroz vijekove i civilizacije dok prolazimo pored starih građevina. Noćnom vožnjom stigosmo do Zagreba. Dan poslije, dočeka nas Sarajevo, dječije i naivno dok u zalasku Sunca znatiželjno očekuje nove dogodovštine…

Nakon svega, bogatstvo je u činjenici da sam uvjerena da niti jednu evropsku državu ne bih mogla prepoznati da je neko postavio zadatak da samo na osnovu ljudi koje sretnem pretpostavim o kojoj se državi radi. Zašto? Jer se svo šarenilo svijeta slilo u Evropu. Čine je ljudi svih boja, vjera i nacija koji koriste prednosti svojih razlika, stvaraju nešto nevjerovatno u društvu i biznisu. Sinergija je tu način života: jedna cjelina je veća od zbira svih njenih dijelova – kultura kreativnosti koju bismo i mi na Balkanu trebali razviti! Ponekad nije važno ni gdje putujete. Jer čovjek si, dijete si svijeta. Samo na momenat, svijet ti se još uvijek čini strašnim i nepoznatim. Moguće da i ne mora kod svakoga biti tako. S druge strane, možda si lud, ali ne daj se zavarati, uredu je i osjetiti se više sigurnijim u onom gdje ne znaš šta će te dočekati nego u zoni komfora jer se plašiš istovjetne rutine i dosadnih svakodnevnica. Zato dosegnite slobodu i živite putujući… jer energija ne miruje, stvorena je da bi se kretala.

Žudite za nečim nesvakidašnjim i vama ranije neuobičajenim… jer ćete u tome pronaći sebe a potom ćete stremiti ka novom obliku života koji ste otkrili a specifično je vama namijenjen. Zapravo, niste ga otkrili, sami ste ga kreirali. Otisnite se u daleki svijet. I to što dalje možete. Ima nešto čudesno između adrenalina koji te vuče ka svakom novom koraku i onog što te tamo negdje čeka a još uvijek ne znaš šta je. Da, putujte gdje ne znate nikoga i još uvijek nemate pojma kako ćete se snaći. Iznenadit ćete se doživljenim.

 

GLASATI MOŽETE NA SLIJEDEĆEM LINKU: http://euinfo.ba/eseji/naida-hodzic/

(Visited 149 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin