A evo budi se i proljeće poslije duge i naporne zime, sa mnogo sunca i toplih dana. Sve me to podsjeti na kamp prošloga ljeta. Prolaznost vremena je nešto o čemu se mnogo priča u zadnje vrijeme. Često možemo čuti ljude koji se služe terminom “kao da je juče bilo…”. Pa i sami znamo kako nam sedmica u školi “proleti”. Prođe više od pola godine, a ja se ponovo sjetih najljepših dana u zadnjih nekoliko godina. Neke stvari nam se jednostavno ucrtaju u sjećanje i nikad ih ne možemo zaboraviti.
Evo, pokušavam naći riječi za moje prijatelje koje sam upoznala u kampu na rijeci Uni. Kao da je bilo nešto u vazduhu u dolini te predivne rijeke. Kada sam krenula na put, nisam imala pojma u šta će se to pretvoriti, medjutim, odmah nakon sjedanja u autobus, i razgledanja nepoznatih likova iz drugih gradova, na mom licu zasijao je osmijeh, stidljiv i pomalo nesiguran. Odmah sam osjetila da će to biti jedno predivno iskustvo. Put nam je brzo prošao u razgovoru, pjesmi, razgledanju prirodnih ljepota naše zemlje. Kada smo stigli, pogledala sam pet tako malih, a opet predivnih ostrva. Na jednom od njih nalazio se naš kamp, sa gomilom šatora. To ostrvce je ubrzo postalo naš dom, ali dom u pravom smislu riječi. Nisu sva mjesta u kojima boravimo dom; dom je ono što te čini srećnim, gdje si siguran i okružen poznatim licima. Bilo je zadovoljstvo raditi sa drugim ljudima, a naši koordinatori su bili spremni pomoći i na nas prenijeti znanja i iskustva. Naučiti mnogo o drugima, ali i o sebi je nešto što je obilježilo kamp na Uni. Po mom mišljenju trebalo bi organizovati mnogo više i mnogo češće slična druženja. Jer, iako smo svi iz iste zemlje, postoje mnoge razlike u našim običajima i kulturi. Najljepša stvar jeste ta što smo djelovali svi kao jedno, što nas je Una zbližila, to što nije bilo bitno ko je kakve vjere ili nacije, što smo bili samo omladina koja je spremna da radi zajedno, da se druži. Sve ono na šta je država zaboravila… Prijatelji su istinski ono što čovjeka čini srećnim. Znam da ću ih se uvijek rado sjećati i pričati o njima, čak i ako ih više nikada ne vidim, ali uvijek postoji ono “dum spiro, spero” (lat. dok dišem, nadam se). Sjećam se dobro jedne večeri, ovako je to bilo: gledali smo film, film o poplavi, o potopu koji nas je zapravo i doveo tu gdje smo bili. Bolna tačka svakome od nas. Nerado sam gledala suze u očima mojih drugara. To veče je bilo zaista tužno, svako je imao svoju priču, svoj doživljaj, svaki težak na svoj način, i sada me obuzme jeza kada se svega prisjetim. Tada smo bili drugari, imali razumijevanja jedni za druge, te se tješili međusobno.
S druge strane, naša povezanost se vidjela i u mnogo ljepšim trenucima kao što su razne igre. Kao da smo se godinama poznavali. Posebno sam uživala na svakodnevnim radionicama, koje su mi pomogle da se prepoznam i možda istaknem svoj potencijal u pojedinim oblastima kao što su dizajn i timski rad na izgradnji rijeke od šljunka, pijeska i grančica te jos mnogih materijala koje smo iskoristili da napravimo njen izvor, tok i ušće. Ovaj kamp mi je pomogao da prepoznam svoju kreativnost; zapravo, da otkrijem da sam kreativna! Za tip ljudi koji vole prirodu, ovo je bio neprocjenjiv užitak. Krajolik koji nas je okruživao bio je kao u snu: plava rijeka, njen šum, slapovi, šume, krivudava pruga, grupa ljudi i gitara. Još mi u misli dolaze stihovi “Malo sam lagao, bio sam nagao, nikome račun nisam polagao jer tad, tad sam bio mlad!”
Naša mladost je bogatstvo koje imamo, a kojeg nismo toliko svjesni. Zato u naša sjećanja moramo ugrađivati iskustva koja će nam izmamljivati osmijeh na lice kada naša mladost prođe, što je ovaj kamp zasigurno uspio. Jer, ovo nisu sjećanja koja blijede… Ova sjećanja će nam ostati do kraja života.
