Moja sjećanja i očekivanja

28 nov
Ivona Šantić

Ne volim sjećanja, a još manje volim očekivanja. Vrlo rijetko mi daju ono za čim čeznem, sreću i spokoj. Ipak, bez njih ne mogu jer dio su mene, dio života i iskre nadanja. Dva vječna prijatelja čiji se posjeti izmjenjuju dolaskom zore. Dok ispraćam sjećanja, očekivanja kao dnevni “teret” mi šire ruke.
Uvečer samo poželim utonuti u san, zaboraviti, nadati se boljem jutru svijetu. Svijetu u kojemu su sva djeca voljena i ljudi nesebični. Istina je – ljudi kada bi manje osuđivali i gazili druge u korist vlastitu, ljubav bi stupila na svoje mjesto i napravila raj. No, to je samo nada pusta i san kojeg mi sjećanja poput prijatelja pričalice ne dopuštaju. Podsjete me na prošlost i na taj način kradu od budućnosti. Pomislim na pogrešne ljude iako srce to neće. Razumljivo, trošilo je emocije na njih, usne, trošile su riječi na one koji zaslužuju tišinu. Postoje ljudi koji i potpuno bijeloj marami pronađu manu. Bacih vrijeme na sebične I slijepe, ali jačina se ogleda u tome kad budeš čovjek prema nečovjeku. Jedino to utjeha je moja. Sjećanja i dalje naviru, neumorna su i brojna, čuvaju me od sna. Čak poželim biti dio njih, ali onih lijepih. Ne želim proći kroz ovaj svijet neopaženo. Ne želim da moje tijelo samo prekorača zemlju bez tragova. Zapravo, tijelo neka nestane, neka postane prahom i pepelom, cjelina sa zemljom, ali neka duša živi, neka riječi dočekuju nova proljeća i buđenja. Svi danas nešto očekivamo i najčešće je to uzrok naših problema, kolebanja, razočaranja i naposljetku očaja. Tko je odredio pravila života s kojima smo svi danas opterećeni? Svima dobri, osim sami sebi… Previše razmišljamo, a premalo osjećamo i suosjećamo. Ističe se i ta čuvena hrabrost. Hrabrost suditi drugima, a manjak iste da promjenimo vlastite živote. Svašta želimo i mnogočemu se nadamo, i ostaje na tome, na mrtvoj točki. Čekamo potvrdu okoline, prihvaćanje, odobravanje… Bivamo nesretni i sve se svodi na gluhu tišinu, bolni jecaj duše jer nismo zadovoljili kriterije. No, je li uistinu tako? Možda smo učinili i mnogo više nego je potrebno i još više možemo, samo vlada strah. Strah od nepoznatog, drukčijeg, avanturističkog.
Život nije ono što nam se događa već kako se nosimo s tim. Hoće li događaji slomiti nas ili ćemo slomiti vlastite kriterije i rekorde? “Svi mi živimo u blatu, samo neki od nas gledaju u zvijezde”..

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 32 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments

Autor Hocu.ba praksa