Moja priča

28 okt
Amila Omersoftić

Tokom našeg putovanja kroz život, mnoge stvari nam se urežu u sjećanje i tamo ostanu do kraja života,neke na dobar,a neke na loš način.

Stanovnici naše države,pa sa njima i ja će zauvijek pamtiti 15.05.2014. Tog kobnog dana su se promijenile mnoge stvari u našim životima. Mnogi ljudi su se poistovjećivali sa našom tragedijom, ali moje iskreno mišljenje je da samo oni ljudi koje je ta tragedija (u ovoj priči ću je tako nazivati, jer mi je  od njenog pravog imena više muka) direktno dotakla mogu osjetiti pravu težinu posljedica. Sjedim danas, skoro godinu dana daleko od tada, a riječi mi nedostaju, gube se. Kako opisati svu težinu bezizlaznosti i strah pred rušilačkom katastrofom koji sam osjetila? Kako opisati bol u srcu dok gledaš kako u nepovrat odlazi sve što si stekao? Dok čitate ovaj moj rad, tačnije rečeno moju ispovijest, vjerovatno se pitate zašto sam započela ovako tužno, neki će možda i pomisliti da glumim žrtvu ili pokušavam pridobiti vašu pažnju tako što ću u vama probuditi sažaljenje. To nije moj cilj, ni najmanje. Naime, ovo je jedini način da pokažem koliko mi je kamp na Jahorini značio. Ako pokušate zamisliti tugu koja me svladala, možda mognete zamisliti i sreću i nadu koje ste mi povratili. Vjerujte mi na riječ, ni ja nisam znala koliko sam istraumatizirana dok se nisam vratila s kampa. Dani poslije katastrofe bili su ispunjeni nekim entuzijazmom, sticanjem novih prijatelja,tipičnim bosanskim veseljem u najgore dane, valjda zato nisam osjetila nikakve posljedice na svojoj psihi, ako se tako mogu izraziti. Kada me profesor pozvao da budem dio ovog kampa, i nisam bila baš impresionirana jer nisam bila nešto zainteresirana za bilo šta. Pristala sam iz čistog razloga što mi je to vjerovatno bila jedina prilika u životu da posjetim olimpijsku ljepoticu. Čim sam došla, moje se mišljenje promijenilo. Inače sam vrlo društvena osoba, pa me vrlo obradovala mogućnost upoznavanja vršnjaka iz raznih krajeva BiH koje su prošle kroz iste, čak i gore,stvari nego ja. Zajedno smo, razmjenjujući iskustva i „muke“, nekako jedni drugim olakšavali i pomagali. Živjeli smo tako blizu, a opet bili tako daleki jedni drugima,jer nas danas pokušavaju razdvojiti na mnogo načina. Ipak mi djelimo iste probleme, muče nas iste brige. To je bio najljepši segment kampa, ta poruka koju smo poslali svima, da nesreća ne bira ni vjeru ni naciju i da smo zajedno mnogo jači nego kad smo razdvojeni. I bilo je preljepo upoznavati ih, otvarati i sebe njima a i njih kao nove stranice knjiga i sticati nova iskustva. Odjednom, na momenat, postale su mi bliske i normalne priče mog oca o upoznavanju mladih ljudi širom bivše Države, koja se se dešavale na Radnim akcijama i sličnim mjestima i načinima koja u tada bila sasvim normalna, uobičajena i o tome kako on i danas ima mnogo poznanika širom svih Država nastalih raspadom Jugoslavije. Odjednom sam poželjela da imam više prilika za ovakva druženja i upoznavanja mladih širom Bosne i Hercegovine,da stičem nova poznanstva i nove prijatelje i da tako širim svoje horizonte. Ponosna sam na to što sam upoznala mentore, koji su zaista divni ljudi. Svaki dan su se trudili da nas nauče nešto novo ,da nas približe i uljepšaju nam taj period.To su ljudi koji su uspješniji i stručniji od nas u mnogim segmentima, ali su nam u isto vrijeme i toliko bliski da je to bilo nevjerovatno.Nema niti jedne osobe o kojoj bismo mogli reći bilo šta negativno, zaista su nam uljepšali živote. Kroz mnoge radionice koje su nam pripremili smo se odlično zabavljali, ali smo iskušavali svoje mogućnosti, osposobili smo se za neke stvari na koje prije ne bismo ni pomislili. Ko bi rekao da dvadeset ljudi može stati na centimetar kvadratni površine? Ja ne bih prva, ali nas je naša Lejla uvjerila u suprotno. 😀

Kamp mi je pomogao da lakše prihvatim ono što mi se desilo, da shvatim da u svojoj nevolji nisam sama, naučio me je da u razmjeni iskustava sve lakše podnijeti. Ovo nije nešto naljepše, najkreativnije niti najemotivnije što ste pročitali  u svom životu, ali je iskreno i od srca je. Ovo je neki moj način da vam pokažem koliko ste ustvari veliki i koliko ste nam pomogli. Ponosna sam na poznanstva koja sam stekla,na stvari koje sam naučila.Ovaj kamp učinio me boljom osobom i uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.Hvala vam na tome!

 

** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**

(Visited 124 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments