Moja Bosna i Hercegovina, moj ponos

15 feb
Elhana Borovac

Šta je zapravo domovina? Koliko nam znači da riječ od osam
slova? Da li smo svjesni šta znači ova imenica, imenica bez
zamjenice? Bez obzira gdje bili i šta nam pruža neka zemlja, samo u
jednoj smo istinski sretni.
Posmatram ljude u svom okruženju. Prisjećaju se nečega…
tužnog, može se sa sigurnošću reći. Osjeća se neki pritisak na
njihovim dušama. Kamen stoji na njima i ne da im da progovore o
prošlom vremenu, o onome što su preživjeli. Nisam živjela tada, ali
me boli. Boli me što se stavlja kamen na događaje u ovoj zemlji. Što
oni koji nisu ni postojali, kada je ona imala svoje granice, svoj narod,
nastoje uvjeriti svijet da je ova zemlja samo jedna teritorija na kojoj
će oni dokazivati svoju jačinu. Da je to zemlja u čiju se politiku i
sudbinu svi imaju pravo miješati. Svoju snagu dokazujte svom narodu u
svojoj zemlji, a ne preko naših leđa. Odakle vam pravo na to? Zar ne
znate za prkos ove zemlje i prkos njenog naroda? Odakle vam pravo da
pričate da je u ovoj zemlji uništeno jedinstvo građanskim ratom? Rat
je bio, ali niti je bio građanski niti ste uspjeli uništiti ovu
zemlju. Ova prkosna Bosna i Hercegovina preživjela je opsadu,
preživjela je patnju svog naroda. Imala je toliko snage.
Ali danas… Danas se uz pomen njenog imena i veže samo taj rat.
Zašto to radiš svijete? Zar je toliki strah u tebi? Zar se toliko
bojiš reći kako je ova zemlja divna, kako je njen narod ponosan na nju
i voli je. Zar tako, za vas, mala zemlja može baciti u drugi plan sve
te velike svjetske sile? Ne bježimo mi od onoga što se ovdje desilo,
ne zaboravljamo genocide i svu bol koja nam je nanesena, ali imamo snage
da oprostimo. Ne zaboravljamo šta je ova zemlja prošla, jer nas njene
ruševine svakog dana podsjećaju na to, ali spremni smo da idemo dalje,
ne osuđujemo svijet radi onog što nam je radio i ne svetimo se ljudima
koji sada žive u tim zemljama. A da ćete li vi ikada imati tu
jačinu? Hoćete li imati narod koji vjeruje u svoju zemlju i njen
napredak i onda kada njenim ulicama umjesto da odjekuje smijeh,
odjekuje paljba? Kada umjesto u slobodu korača u rat braneći svoje
granice i svoj ponos.
Voljela bih samo jedno. Da sam i ja mogla pokazati svoje dostojanstvo i
odanost ovoj zemlji. Pokazati da smo drugačiji od onih koji su ubijali,
palili…
Ova zemlja ima svoju historiju i svoje heroje, koji su me naučili da ne
treba da se stidim ove Evrope, ovog svijeta, da ne treba da hodam
sagnute glave, jer mi nismo ubijali i palili, jer mi nismo rušili.
Duboko vjerujem da je moja domovina drugačija zemlja od ostalih. Da bez
obzira na površinu i broj stanovnika, koji je svrstavaju u jednu od
manjih zemalja, ima nešto što je čini većom od ostalih.
Možda danas njena staza nije posuta ružama, već trnjem, ali navikli
smo mi na prepreke, navikli smo da je put do zvijezda trnovit. Uz svo
trnje i prepreke ova zemlja zadržala je dostojanstvo nakon svega što
su joj uradili.
Još od starih Slavena bila je ovo zemlja za koju su se borila
najmoćnija carstva. Bila je to zemlja koju su svi željeli imati u svom
sastavu, zemlja kojom se dičio onaj vladar koji je osvoji. Pokazala je
da osveta nije nešto čemu treba težiti, da su istina i pravda jedini
put kojim se treba voditi. Pokazao je njen narod i nakon tolikih
pokušaja razjedinjavanja, da nama imena nisu bitna, da nam je na prvom
mjestu to da li je neko čovjek. Vjera i nacionalnost ne određuje
nekoga kao osobu, jer mi volimo svoje, ali i poštujemo tuđe. Svako od
nas ima pravo biti ono što jeste, bez obzira koliko nas drugi
pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj neprestano vladaju sukobi,
koji se temelje na tome. Takvima bih poručila samo jednu stvar, bez
puno priče, da dođu u ovu zemlju i tek onda pričaju o njoj i sude
joj. Onda neka kažu u kojoj još zemlji zvuku ezana nikad nije smetalo
zvono crkve, u kojoj se stoljećima čuva jevrejska Hagada i bitne
vrijednosti svih naroda i narodnosti. Kako da ne budem ponosna na ovo
i na sve što moja zemlja ima?
Biti zaposlen i primati platu je potreba svakog pojedinca u društvu,
ali da li je to ono što nas čini sretnima? Da li novac ispunjava ljude
i čini nas ponosnima? Sa svojih sedamnaest godina mnogo puta sam se
susrela sa pitanjem sta želim biti u životu? I svaki put kažem da
želim biti čovjek, da želim raditi nešto što će pomoći ovoj
zemlji, nešto zbog čega će ova zemlja biti ponosna na mene, kao što
sam ja na nju. Iako mnogi kažu da bi je mijenjali i žale što se nisu
rodili u Njemačkoj, Francuskoj, Americi, ja sam sretna što sam rođena
baš ovdje, u zemlji gdje, prije svega, učimo voljeti i poštovati
ljude oko sebe. Gdje učimo da su za sreću potrebne sitinice, a ne
novac za kojim druge zemlje toliko trče. Baš zato nikada neće imati
ono što mi imamo, neće osjećati takav ponos kao mi kada se intonira
naša himna, kada se spominje naša zemlja.
Ponosno koračam stazom zemlje koju volim, ponosno živim i čuvam
ono što volim. A ti si se svijete šokirao onim što ona ima.
Očekivali su svi da će biti uništena za koji dan. Ali grmljavina
našeg otpora čula se sve do neba. To ”čudo bosanskog otpora”
potpuno neočekivanog, kada, ne samo da nismo bili poraženi, nego smo
iz dana u dan bivali sve jači.
Hoće li se ikada doznati prava istina? Želim da ova zemlja bude ono
sto i zaslužuje. Zemlja kojoj svi zavide, domovina slobode, gdje se ne
osjeća pritisak, gdje riječi izlaze bez straha. Želim da se otključa
taj kamen u kojem je istina, da se sazna istina. Da historija ove zemlje
postane stvarna. Da joj posvetimo više pažnje…
Znaš li ti svijete za 25.novembar, znaš li za 1943.godinu? Ne
znam gdje ste svi vi bili tada i ne zanima me. Ali ovaj dan i ova
godina su moj ponos. Taj dan potvrdile su se historijske granice ove
zemlje, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Još
tada definisana je činjenica da je Bosna i Hercegovina jedinstvena i
nedjeljiva država u kojoj svi narodi imaju ista prava. Ovo je zemlja
svih nas. Zato svijete nemoj pokušavati ovu zemlju poslati u
prošlost, jer ustajala je ona iz pepela i onda kada ste mislili da je
više nema. Ja sa ponosom izgovaram ime svoje domovine. Ova zemlja može
i mora pronaći svoj ključ za bolje sutra. Ona osjeti bol svakog
pojedinca, ona osjeti sve nas. Moja domovina ima dušu, a tom imenicom
se ne mogu pohvaliti druge zemlje. Ja sam tu rođena i ne želim kriviti
sve oko sebe i otići. Ona samo traži ljubav i zajedničku borbu protiv
svakog kamena koji je pritišće. Ne želi da on raste svaki put kada je
neko odluči napustiti. Ostani, čovječe, pruži
ovoj zemlji ono što zaslužuje. Pokažimo još jednom naše jedinstvo.
Spajanjem sitnica nastaje nešto veliko, a ovdje su te neizgovorene
riječi činile kamenčiće. I, pogledajte, koliki teret sad imamo.
Puštamo druge da upravljaju njom, a ona nije puštala druge da bace
kamen na nas.
Znam da će na riječ ”Moja Bosna i Hercegovina, moj ponos”, mnogi
pisati o njenim ljepotama, o bogatoj historiji ove zemlje, o našoj
kulturi, kuhinji… Ponosna sam i ja na sve to, nemojte misliti da
nisam. Zar postoji negdje u svijetu čaršija, kao što je naša
Baš-čaršija? Izgrađena je čak u 15.stoljeću, a i dan-danas je srce
Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine. U kojoj zemlji imate
planine nadomak grada, planine koje vas spašavaju u maglovitim danima?
To mogu samo naše olimpijske ljepotice. Olimpijske, nisam pogriješila,
jer 1984.godine ova zemlja je bila centar svijeta, a njeni građani bili
su ponosniji nego ikada na ovaj događaj. Imate li možda Jajce? Grad sa
vodopadom u samom centru grada. Jeste li čuli za Prusac? Mjesto u kojem
su stijene napukle i podarile nam vodu koja i danas teče kao najbolji
svjedok tog događaja. Jesu li vaši gradovi opasani zidovima tvrđava
koji dokazuju da smo uvijek čuvali ono što je naše. Mi imamo Banja
Luku, Travnik, Tešanj, Počitelj… A tek naši nacionalni parkovi,
spomenici prirode, vrela i izvori. Bogata smo mi zemlja. Bogata toliko
da često nismo svjesni onoga što imamo. Ono što je meni posebno
važno su mostovi, ali ne ogleda se ta važnost samo u njihovim imenima
i historiji koju nose. Ti mostovi nisu povezali samo dvije strane naših
najljepših rijeka, koje stoljećima pričaju priču o ovoj zemlji.
Povezali su sve nas. I ono što me naježi uvijek jeste snaga ovog
naroda.
Kada pogledam oko sebe shvatam da o ovoj zemlji i njenim ljepotama
ima toliko da se kaže, a ja to nisam stavila u prvi plan. Zašto? Zato
što nas svi nastoje već godinama povezati samo s ratom. Zato sam
željela reći da smo čak i tada bili iznad svih. Da smo i tada sa
ponosom branili ono što je naše i što nam niko ne može oduzeti. A
kada uz to dodamo sve njene ljepote, znamenitosti, kulturu, različite
narode koji žive zajedno, ima li neko da stane ispred mene i kaže mi
to imamo i mi? Ima li neko da može biti ovoliko ponosan na svoju
zemlju? Nema, i neće ni biti. Ovakvu zemlju svijete nemaš i nećes
imati!
Svakog dana ovu zemlju volim sve više i svakog dana otkrivam nešto
novo, što me iznova čini ponosnom. I neka mi ne pričaju da je
domovina nešto što se desi slučajno svakome od nas.
Domovina to je dio sudbine i jedina zemlja u kojoj istinski možeš
biti sretan. Nije to zemlja u kojoj ćeš zaraditi i zbog toga je
staviti na prvo mjesto, jer zemlja gdje si rođen, gdje si prvi put
vidio kako izlazi sunce,a nestaje mjesec, je jedina zemlja u kojoj i
tebi nakon kiše dođe sunce.
Zar može neko da se ne ponosi ovakvom zemljom? Zar postoji bolja
domovina od nje? Ostanite ljudi, pronađimo zajedno naš ključ,
oslobodimo se tog kamena, učinimo našu budućnost, koja će kao i sve
nekada postati prošlost, boljom. Pružimo domovini ono što zaslužuje
i ne dozvolimo da je ovaj kamen potisne u zaborav. Jer, riječ domovina
se srcem izgovara i onda kad usne nam zanijeme.

(Visited 14.999 times, 7 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments