Ljeto 2015. ostat će vječno sa katancem pod etiketom bezgraničnog putovanja i bezgraničnih mogućnosti. Biti i putovati Evropom znači slobodu i povjerenje; ono povjerenje kada ulaziš i izlaziš iz jedne u drugu zemlju bez ikakve kontrole, bez kontrole karata, bez kontrole putovnice.
Putuješ tisuću kilometara u komadu za nekih tri sata, stizeš u drugi grad u kojem nikada prije nisi bio. Prvo provjeravaš da li Pariz ima free wi fi, potom, trčiš do prve trafike da uzmeš mapu grada i da razgledaš i upoznaš mjesta i tačke grada s kojima si se ranije družio putem knjige, filma ili mašte. Trenuci susreta sa Parizom ili Barcelonom su i dalje satkani od svega onoga što sam o tim gradovima i prije znala, i od dodatnih konaca mašte, jer čovjek bez mašte i kreativnosti zasigurno nije sposoban da oćuti ova dva grada. Katanac kojim su zaključane sve riječi svih jezika ovoga svijeta ostat će netaknut do našeg sljedećeg susreta pošto Pariz dakako znači umjetničku bajku, sav satkan kao umjetničko remek – djelo; tekst, slika, zvuk melodije, skulptura. Pariz je La Sagrada Familia u velikom i isparčanom poimanju remboovskih neona i bodlerovskih usijanja svijesti. Umjetnička metropola u kojoj vrvi život, ali onaj drukčiji i različiti život koji umjetnik osjeća iznutra, pretvoren u zbilju koja graniči uvijek i zauvijek sa lucidnošću. Jezik ulica, jezik ove svjetske umjetničke metropole zove svojim umilnim glasom da se vratim.
A vraćanje obećavam i na duže staze.
** Tekst je nastao u sklopu progrojekta “Putujemo u Evropu” koji su Omladinska informativna agencija BiH (OIA) i Munja Inkubator uz podršku Robert Bosch Fondacije, Balkan Trust for Democracy i partnera organizirali sedmu godinu za redom za studente završnih godina i apsolvente fakulteta univerziteta/sveučilišta u Bosni i Hercegovini. **
