Imam potrebu nešto da kažem, nešto što samo znamo Bog i ja.
Moja duša hoće da priča, evo upravo govori. Kaže da ju veliki kamen pritišće i da osjeća neku oštru bol. Pitam se više kako nije postala imuna na tu bol, na bol koju godinama osjeća i koju kroz suze ispoljava. To je duša, moj heroj i moja ljepota. Heroj koji ne odustaje i kad moje tijelo doživi propast, kad padne i osjeća se uništeno, duša diže sve iz pepela i ponovo gradi.
Ponekad osjetim da ona čini mene i da mi daje snagu, ljepotu, sjaja i osmijeh. Ona se hrani dobrotom, a dobrotu osjeća tako što voli ono što je na zemlji i na nebu. I kad osjeti bol, koja je nepodnošljiva, bol koju tijelo ne prihvata kao slabijeg protivnika, ona ju dočeka, dopusti da vlada mrvicu na njenom prijestolju i počinje da bolu odizma ono što uzeo okrutno od nje. Tad moje oči pomažu mom heroju, spustim očne kapke i slušam tišinu, počinjem da se sjećam onoga što me čini sretnom.
Sjetim se djetinjstva koje mi je podarilo nesebičnu igru, ljepotu i radost, sjetim se razgovora sa mojim voljenim koji umije ono što milion drugi ne bi znalo, prisjetim se ljudi koji me okružuju i koji me žele vidjeti nasmijanu, obuzme me osjećaj ljepote neba i zemaljske kugle, sjaj zvijezda na nebu, sjetim se osmijeha djeteta, dobrog čovjeka i bezbroj velikih heroja(duša) koji dižu svoje tijelo iz pepela i grade sve ispočetka.
I kako da ne budem sretna pored svega što čini moj život, jer bol je tu da bih se sjetila koliko sam jaka i šta sve moja duša, moj heroj može, a ponekad se i sama iznenadim.
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
