Milion i osamnaest razloga za život

4 feb
Maida Duraković

Mnogi mladi ili ne pronalaze svoje mjesto u društvu ili ih društvo jednostavno ne prihva- ća. Razlozi su različiti. Međutim, svima njima uglavnom prethodi diferencijacija u odnosu na okolinu. Iznimka nisu ni mladi s invaliditetom. Ako samo na trenutak razmislimo, svi mi imamo određene potrebe. Neke su identične, neke toliko različite da bismo čak mogli reći i – posebne. I zaista, imaju pravo nositi epitet posebnosti. Ni u ovom slučaju mladi s invaliditetom nisu iznimka. I oni imaju opće i pojedinačne potrebe. Međutim, pogrešno je osobe s invaliditetom nazivati osobama s posebnim potrebama. One se na razlikuju od ostalih ljudi osim u procesu zadovoljenja vlastitih potreba. Razgovarajući s osobom koja ima invaliditet shvatila sam da se ona uopće ne razlikuje od mene. Istina, ima oči intenzivnije plave od mojih i više želje za životom. Sve ostalo, kada bih stavila na vagu, bilo bi izjednačeno. Tog dana postala sam bogatija za predivno iskustvo postignuto u tridesetak minuta. Osoba koja je obogatila moje iskustvo zove se Belmin Jusubašić. Belmin je učenik MSŠ Musa Ćazim Ćatić u Olovu. Pun je želje, nade i volje za životom. Invaliditet ima od ranog djetinjstva. Njegova desna strana je mnogo manje aktivna od lijeve. Ima osamnaest godina i milion i osamnaest razloga da živi. Najviše volim crtati. Tako provodim svoje slobodno vrijeme. Također, obožavam gledati fudbal. Sinoć sam bio vatreni navijač najboljih igrača, kroz smijeh opisuje sebe. Iako postoje ljudi koji se distanciraju od osoba sa invaliditetom, moj sugovornik je veliki sretnik. On oko sebe ima veliki broj prijatelja i poznanika koji mu pomažu u svemu. Svi mi pomažu, naročito profesori. Za Tjelesni i zdravstveni odgoj ne moram nositi opremu, dopuštaju mi da radim u ovoj trenirci, pokazujući na svoju odjeću priča o izrazitoj profesionalnosti svojih profesora.

U školu, koja je tri-četiri kilometra udaljena od škole, svako jutro vozi ga otac. Ima i mlađeg brata koji mu je velika podrška. Brat je uvijek sa mnom. Sve mi pomaže. Od ove godine on školu poha- đa u Sarajevu, govori mi Belmin s mnogo tuge u očima. Svejedno, mnogo je jak. Zna šta želi. Bez obzira na sve, on na svoju budućnost gleda vrlo optimistično. Belmin je dobar drugar. Šta god može, on mi pomogne. Mnogo ga volimo svi, priča mi njegov prijatelj iz razreda koji mu pomaže u školi. Razgovarala sam sa mnogo ljudi iz njegovog okruženja i svi su imali samo lijepe riječi za njega. Nikome ne smeta to što se mora skloniti na hodniku škole da Belmin prođe. Nikome nije teško čekati na vratima dok on uđe. Svi su puni strpljenja i nade da će njihov prijatelj uspjeti u životu. Za kraj Belmin i ja poručujemo: Ako u vašoj blizini postoji osoba s invaliditetom, potrudite se biti bolji prema njoj. Znat će to vratiti, čak i u većoj mjeri!

 

***Tekst preuzet iz magazina Preventeen čiji je izdavač Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE***

(Visited 143 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin