Med, maline i plazma…

16 avg
Ermin Bašaškić

Nebo… vidim samo nebo.Čula mi oštrija no ikada u životu. Ali opet nebo… vidim samo nebo. Kroz moje rasčupane noge, osjetim kako preko brazda stvorenih dugim posmatranjem neba prolaze neki stranci. Vjerujem da su mravi, njih tri, a kroz glavu mi prolazi da mora da su djeca jer se očito igraju ganje.

Nebo… idalje, ja vidim samo nebo. Ne trepćem. Oko mi samo kad-kad makne da proprati onu blistavu, sjajnu zvijezdu padalicu. Sjetih se da sam na „Faktastično“ čitao da će večeras baš neki ogroman broj zvijezda završiti svoj život. Čudno. Razmišljam dalje i kroz glavu mi prolazi kako smo mi ljudi baš čudna sorta stvorenja u univerzumu. Divimo se, smatramo romantičnim i sa radošću posmatramo kako se gasi život jednog prelijepog, zlatom blistavog čuda.

Nebo, neprimjetno drugačije, u mojim očima ostaje isto. Mokre vlasi trave se poigravaju već neko vrijeme sa mojom odjećom. Vode neki rat. Osjetim da moja odjeća gubi. Hladne, vlažne tačkice sada dodiruju moju kožu i hlade moje tijelo jako brzo.

U rukama kao da držim neko umiljato, malo, nježno jagnje i razmišljam kako će mi se pokvariti fizura, ali prvi put u životu nisam ništa protiv toga poduzeo. Čudno.
Nebo… idalje, ja vidim samo nebo. U nosu mi se poigravaju neki razni, nestašni vihorčići. Bar ih ja zamišljam tako. Čas osjetim miris tek danas friško, sa ljubavlju pokošene trave, čas osjetim neku hemikaliju iz mog parfema, a onda naleti on. Naleti njen vihorčić, jači od svih ostalih jer ih rastjera i sam zauzme moj cijeli nos bez ikakvog pitanja, bez ikakve dozvole. Ipak nebo… ja idalje, vidim samo nebo.

Tijelo mi je dostiglo neko čudno stanje transa, te kako mi to prolazi kroz glavu, upetlja se u moje misli Milan Stanković sa svojom pjesmom. Fascinirajuće kako turbo-folk danas, na neki način nađe sebi put da bi dokoračao u sve moguće situacije koje se odvijaju oko nas i u nama. Sreća, kako je brzo dokoračao, još brže je odskakutao iz moje glave.

Na jezik, iako nemam ništa u ustima, kao da mi se spušta neki komadić onog njenog vihorčića i topi se kao najljepši šećeš ovoga svijeta, onaj iz Indije, iz regije Kašmir, sa nekim zanimljivim dodatkom meda, malina i „Plazma keksa“. Razmišljam i pitam se, da li je ovo okus ljubavi i da li je ovaj dodatak „plazme“ kriv pa se odjednom, na čudesan način pokrenu oni silni leptirčići u predijelu stomaka.

Nebo… ja još uvijek vidim samo nebo. Nešto razmišljam i prolazi mi kroz glavu kako je mojim ušima trenutno najljepše. U njima se upravo poigravaju pomalo krivi, ali umiljati tonovi krhkog, nježnog glasića, tek rođeni u njenim sitnim ustima. Pjevuši pjesmu „Čaj i tost“ od Lucy Spragan, jako tužnu, ne znam zbog čega je pjevuši u ovom, za mene rajskom trenutku i ta mi pomisao kao kliještima isčupa tijelo iz onog blagog stanja transa, ali ipakostade mirno…

„She said I never got to meet her
But if I did, I’m sure your mother would have said this

When the skies are looking bad my dear
And your heart’s lost all it’s hope
After dawn there will be sunshine
And all the dust will go
Skies will clear my darling
We’ll show this baby all the love we know
And in the morning, I’ll make you up
Some tea and toast“

Plave… vidim sada plave, svilene, pramenkaste vlasi njene kose. Niz rumeni obraščić, usamljena, kao da vodi neku trku sama sa sobom, skoro pa leti, jedan kap koja se uputila na napoznatu pustolovinu direktno iz njenog plavkasto-zelenkastog oka. Dok su se tek rođeni tonovi još uvijek poigravali u mojim ušima, kroz glavu mi prođe misao da je ona jedina osoba sa kojom sam ikad provodio vrijeme a da poznaje stihove ove divne pjesme, a u drugom trenutku pomislih kako je ovaj dio, nakon kojeg je utihnula, ipak jako pozitivan i veseo, a da se samo kao takav nije primjetio jer je okružen morem tužnih, nanizanih riječi koje mu prethode. Dok mi kroz glavu prođe ostatak pjesme, iz mog oka se takođe uputi jedan malehna kap u neku čudnu pustolovinu i stopi se sa kapima na travi.

Samo me pogledala, reče „hej ćao“, onako kako ona zna, poklonila mi najljepši osmijeh i u tom trenutku progutah onaj šećer iz Kašmira sa dodatkom meda, malina i plazme.

„Zašto ne gledaš više u nebo? Nisam te nikad u životu doživjela mirnijeg…“

Nebo… ja sada opet vidim nebo, ali i nju i vratih se u onaj svoj blagi trans od maločas, a u nosu opet vihorčić meda, malina i plazme.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 77 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments