Dok sam još bila mlađa, maštala sam o štokakvim stvarima: napisati knjigu putovanja, izdati sopstvenu enciklopediju, putovati svijetom, otkriti nekakav hemijski element ili pak pronaći onog pravog prijatelja o kome su sva druga djeca pričala, a ja, onako stidljiva, mogla sam samo zamišljati… Tada je, ako ništa, barem bilo lako maštati, jer svoju bujnu maštu nisam pred svakim razotkrivala, tačnije- nisam uopšte jer sam imala svoj svijet u koji niko nije smio zadirati. Bilo je tako lijepo čuvati sve ono što ti znači i što te čini sretnim, toliko da, kada ustaneš svako jutro, znaš šta ćeš raditi i kako ćeš ispuniti svoj dan..
Sada, kao tobože odrasli čovjek, ne sanjarim, ne maštam i nemam Bog zna kakve želje. Kažu da ti danas Realnost lupi šamar i prije vremena, zadovoljiš se sitnicama pa važi ona, koju najčešće koristi stariji narod:„Pazite na sitnice, krupne su to stvari!“ Mislim da bi svi najradije sjeli kod Djeda Mraza u krilo, izjadali se barem jedanput u životu nekome ko nije ni u kakvom krvnom srodstvu jer bi vjerovatno bolje razumio no rod rođeni ili neki tobože prijatelji.
Da, da. Mada, ne bih da lažem, maštala sam o barem jednoj stvari, sve doskora, ali sve je palo u vodu, što bi naš narod rekao.
…
I sada, kada na moment zažmirim, u glavi mi se stvaraju slike božićnih ručkova kod moje bake Nade. Duga, slavska svijeća postavljena na sred stola, na onaj njen mali stolnjak, na čijim su ivicama bili šareni zečić, a koji bi uvijek ostao uprljan iza moje braće i mene od njenog domaćeg soka ili keksića koje je na brzinu otišla kupiti (kada bi joj majka javila kako ćemo joj doći). Njen boravak se šarenio od onih lampica za jelku koje nisu u baš svakom ćošku funkcionisale sinhronizovano, ali opet bile su itekako simpatične i podsjećale na praznični duh. Na kalendaru koji visi na roskastom i hladnom, dotrajalom zidu isto je stavljala štokakve ukrase, a na stoliću njenog TV-a uvijek držala razglednice, čak i školjke, igračke koje bismo joj mi, unučad, poklanjali kada bismo se vratili s bilo kakvog putovanja pa makar i samo iz Hrvatske ili Srbije ili pak nekog grada BiH. Da ne zaboravim i posložene časopise „Blic žena“ koje sam kao dijete stalno listala i sjeckala nekakve putopise koje sam namjenjivala svojoj famoznoj enciklopediji.
Ne znam kako, ali, iako je živjela sama, njen je dnevni boravak uvijek odisao toplinom, ne zato što se uvijek brinula o ogrjevu pa ni njenim cigaretama i onom paučinastom dimu koji se protezao njenim skromnim domom. Proći kroz njen veliki, hladni hodnik, a potom ući u topli boravak, znajući da je ona spremila onu domaću supu i sarmu bila bih sretna što sam za Božić tu sa njom. Posljednje tri godine prošle su nekako u strahu da, sa svakim novim iščekivanjem Božića, ne znamo hoće li ga opet biti, sa njom. Svako lomljenje česnice na sred njenog malog, okruglog stola, djelovao bi kao oproštaj, barem meni. Gledala sam je kroz one njene tamne uvojke i male, nebeski plave oči, koje su se skrivale pod borama i gustim obrvama. Uvijek na sebi imala je crveni džemperak, sjećam se da joj ga je majka dala. I kad mi dođe u san, sanjam je baš u njemu..
Nisam nikad bila praznovjerna, ne znam mogu li to i nazvati praznovjerjem kada je to običaj jednog naroda. Možda zato što nisam oduvijek odrastala u takvom okruženju pa mi je trebalo dugo da se naviknem. Prvi put kojeg se sjećam, a da smo svi položili ruke na hljeb i okretali ga iznad stola pa onda rasparčali bio je i prvi susret s tim narodnim vjerovanjem, da, ako u njemu pronađeš novčić- to će ti donijeti sreću tokom čitave godine.
Vrijeme nije uvijek bilo na našoj strani, nisam imala priliku da je bolje upoznam kao što bih voljela da jesam, ali sam zato željela da uživam i u ono malo vremena koje smo imale, onih par godina za nas. Voljela sam doći u kuću s dalekog puta, znajući da je ona tu da me sasluša i ohrabri za svaku narednu bitku, za bolje Sutra i bolju verziju Mene. Nikada mi nije smetalo da opomenu dočekam upravo iz njenih usta, baš kao i savjet. Nije možda završila bilo kakav fakultet, a ni bolju srednju školu, ali za onakvu mudrost koja je progovarala iz nje takvo nešto nije bilo ni potrebno. Neke stvari ne pišu u knjigama, ali to ne znači da su time one manje vrijedne. Znanje koje nam život nudi jeste ono van korica i ono ostavlja nevidljive ožiljke na nama samima, čineći nas bogatijim i to za iskustvo. Takvo nešto je oplemenilo i nju, čineći je čovječnijom i mudrijom no bilo koga u njenim godinama. Uvijek bi me svojim likom iznova očaravala, podsjećala na one istinske životne vrijednosti, koje će, na kraju krajeva, posvjedočiti o mom kročenju ovom zemljom. Tako je i ona zaradila sjećanje kakvo sada imamo svi mi, zbog čega vječno živi u svima nama, mada je tako daleko..
Ne posljednji, već zadnji Božić sa njom. Ko bi rekao, a kamoli i znao da će biti? Kada se vratim nekoliko godina unazad, uvijek bih se sjetila svojih razmišljanja o osobama koje mi znače mnogo, gdje sam pokušavala zamisliti kako bi bilo bez njih živjeti. Hoće li se Zemlja opet isto rotirati, Sunce istim žarom grijati i hoću li opet isto zapjevati kada ih više ne bude, iz sveg glasa? Tješila sam se mišlju kako ću od svakog imati poneku lijepu uspomenu i kako će to doći samo od sebe. Tako i za nju, svoju Nadu. Kada ju je bolest okovala, kada je samoj sebi postajala sve teža, a niko od nas to nije mogao ni znati, a kamoli osjetiti-bila je i dalje svoja. Bože, zašto nam nekada djeluješ tako nemilosrdno i zašto dozvoljavaš ovakvu patnju svima nama? Daj da se samo smijemo i bivamo zajedno, ništa nam više ne treba!
Na zadnje božićno jutro poželih da, u onoj spretno i tradicionalno spremljenoj česnici, ja napokon pronađem tu marku koju prethodnih godina pronalaze svi drugi. Taj novčić, naizgled tako beznačajan, nekome je danas hljeb od kojeg preživljava u ovoj našoj Bosni. Novčić koji bi mi mogli dati majka i otac, braća, tetak i tetka, ujak i ujna. Novčić koji bih sama mogla zaraditi… Ne bi opet bilo isto, znam. Taj sam novčić doživljavala kao plod mukotrpnog rada, vjere i njene ljubavi, nešto tako malo, a što učini da te obuzme radost kada ga pronađeš. Tako sam maštala da ću i ja, da kada me obuzmu neka sumorna i teška vremena, otvoriti svoj studentski novčanik i pronalaziti ga iznova, kao da je sva mudrost i ljubav jedne ženice satkana u njemu, onog momenta kada je pravila hljeb, miješajući brašno i vodu.
Ali, ne, nije se desilo. Sticajem okolnosti opet to nisam bila ja. I bilo mi je žao. U momentu mi je kroz misli prošlo da je ovo možda i posljednji put te nisam znala smijem li se radovati sljedećem Božiću kao što sam i ovom… Bilo mi je žao jer sam barem jednom poželjela da je Sreća na mojoj strani, da me pogleda tada, kada je meni draga osoba bila u pitanju-i ipak nije. Dan se završio, a ja sam ostala razmišljajući. Toga se sjetim i danas, nakon više od godinu dana od njene smrti, samo oprostivši se od misli o toj čuvenoj marki i dječijoj želji da nešto promijenim. Misli su mi ostale zaokupljene nekim drugim sjećanjima. Spavanjima u njenoj sobi i priče o nekim željama za budućnost. Šalama na račun ljubavnih jada. Gimnastičarskim zvijezdama koje bismo braća i ja izvodili na svježe pokošenoj travi, dok njene komšije šetaju i pohvaljuju razigranu bakinu unučad. Njenim mudrovanjem kada se napravi nekakav belaj. Našim temeljnim čišćenjem tepiha i kada nije bilo potrebe, svaki put kada bismo je posjetili. Svake marke koju je odvajala od sebe i davala za školu, za sladoled. Čuvenog bureka koji bi donosila u kuću i podijelila sa svojom unučadi. Dovoljna je samo iskrica da me podsjeti na ovo i učini da se, barem na moment, vratim u vrijeme kada mi glava nije bila zaokupljena brigama kao što je sada. Učini da zaplačem kao malo dijete nad porezotinom na koljenu nakon što je palo s bicikla. Samo, njegovu ranu liječiće majka poljupcima, govoreći da to nije ništa i da će proći. A meni? Meni moje rane liječe njene riječi:
Ne plačite, djeco, jer ja sam ionako stara baba!
nakon čega bi prva zaplakala i one njene plave oči ubrzo bi se natopile suzama, a onda bi, iznebuha, pružila svoj osmijeh od uha do uha. Zato se i ja danas, nakon sveg onog teškog, nakon suza, nemira ipak odlučim nasmijati i uistinu, sve bude u najboljem redu. I da, vjerovatno je ona umiješala svoje prste u ovo zbog čega se ovakve stvari najčešće dešavaju među masom, tačnije ljudima koje ne znam.
Pretpostavljam da me dosad neko i ugledao pa pomislio kako nisam sva svoja, unaprijed se izvinjavam!
Vrlo rado i često sjetim se jednog djetinjstva provedenog u tim Romanovcima, jednog bunara iz kog smo često izvlačili vodu za naš bazenčić ili grožđa koje bi samo kod bake Nade mamilo mirisom i bojom. Lopte koja bi se, nekim čudom, pojavila u njenoj bašti, tačnije negdje između redova s paprikom baburom i ‘srcastim’ paradajzom, onih najljepših zalazaka gorućeg Sunca uz pogled s njenih višanja ili pak besplatnih vožnji njenim biciklom romanovačkim cestama, bez da majka i otac znaju da li nas je na kraju puta dočekala neka jaruga ili iznenadan pad s našeg tzv. prevoznog sredstva.
Marku je, svako od nas, dobio onog istog momenta kada je dolazio na ovaj svijet. Onog momenta, kada bi ona postajala bogatijom za još jedno unuče i bila spremna, kao kakav superheroj da se nosi s misijom kao što je ova, a to je biti baka. Nada. Baka. Druga majka. Šta još da napišem?
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
