Malo mi je što tvoj slučajni pogled
dvadesetak sekundi upija sjaj mojih postiđenih očiju
Malo mi je što se jedva primjetno osmiješiš
dok tiho izgovaraš „ćao“ između dva prekratka koraka
Malo mi je što, vjerovatno nekog reda radi, pitaš šta ima kod mene
i kako prolaze junski dani
Malo mi je što prekidaš moju očajno providnu glumu
posvećivanja pažnje svim pojavama koje nisu ti
i zapitkuješ me o detaljima koje možeš čuti od bilo koga
Malo mi je što sjediš do mene, kad od nervoze gubim riječi i misli po glavi,
i slučajno, pokušavajući da se namjestiš, dotakneš moje prste koji se grče
od smiješne, dječije treme
Malo mi je što mi pričaš otrcane, dječačke fazone
koji su me zabavljali prije nekoliko godina
pokušavajući da nacrtaš oduševljenje na mom licu
Malo mi je što spominješ moje ime i kada te ne mogu čuti
A i ja zamišljam da izgovaram tvoje i započinjem priču o bilo čemu
što nas može zadržati koju minutu više zajedno
Malo mi je svaki trenutak, jer nije vječan
I dok ga ja osjetim, dok mu se potpuno prepustim, dok postanem svjesna da se
taj trenutak, zbog kojeg sam ruke dizala visoko prema nebu,
nalazi ovdje i sada, u meni i oko mene,
on ode u prošlost koja tvrdoglavo odbija da ga vrati
Malo mi je…
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
