Mala istina nosi u sebi velike vrijednosti, a velika istina nosi u sebi veliko ćutanje

4 jul
Indira Habibović

“Kakve su ti misli takav ti je život”. Ono u šta vjerujemo najčešće nam se i dešava. Pa ako smo svjesno ili nesvjesno ubjeđeni da nam je život težak i tužan, stvorit ćemo takvu realnost. Ili suprotno. Dakle, mi uvijek nešto znamo i u nešto vjerujemo. A šta je to što znamo? Zanemarimo li sve istine i sve laži oko nas, dobit ćemo jasnu sliku da ostaje prostor života koji će nas ispuniti ili koji ćemo ispuniti.

Prije svega toga, moramo razmišljati o tome kako ćemo ispuniti taj dio života? Vjerovatno nekom vrijednošću koja će nam pomoći da budemo na pravom putu, putu do istine. Jer, izvinite, meni je moja istina najbitnija. Dok sam odrastala, slušala sam priče o ratovima, o postojanju, o vjeri, o čovjeku prije nego što sam shvatila šta zapravo znači biti čovjek. A babo sve vrijeme govori:”ako nemaš onu diplomu da si čovjek, sve ostale možeš da zapališ”. I još uvijek to govori, bez obzira što ga razumijem. Treba svoje misli nekad pustiti da se mole, na mjesto gdje se savjest, zajedno sa mislima pročišćava, i gdje se učim vrlini i poštenom životu. Vjerovati u istinu, i biti siguran u istinu, nije ista stvar. Zato što vjerujemo u istinu, neke nas mogu zarobiti, baciti na koljena, mogu nas iskušavati dok ne pokleknemo jer smo slabašna bića, bez obzira ako nismo sigurni u to što vjerujemo, ali i dalje vjerujemo. A ako smo samo sigurni u istinu i zadržimo je za sebe, možemo i zadržati mir sa sobom, i u sebi, pa tako urediti unutarnji prostor sebe. Banalan primjer: Sjedim sa drugaricom i neobavezno je počela priču o trećoj djevojci s kojom se obje družimo. Bez obzira na to što samo sjedim i slušam njenu jako ružnu, prljavu priču, u konačnici dobijem nešto što ne očekujem i na što nikad nisam pomislila “ti si to sve rekla o njoj, makar budi čovjek i priznaj”. Baš zbog sličnih stvari, (a možda i gorih) treba imati puno snage za razgovor s ljudima koji kažu da znaju istinu, da su je naučili. To je nemoguće. Činjenica je da cijeli život ljudi žive jednim načinom života, ali ni sami ne shvataju njegov smisao. Sve zamke koje nam drugi postave mogu da se odbace jer je čovjek čovjeku vuk, i jer je čovjek sam sebi vuk. I dalje mi nije jasno zašto ljudi tako postupaju kada mogu svojim znanjem da sruše sve granice koji su se trudili mnogi da postave. Možda da bi sakrili laž iza vlastite istine. Možda jer su davno nekad ljudi bili oskudni znanjem, ispunjeni vjerom, možda i lažnom dok nisu dobili više znanja pa im je ostalo manje mogućnosti da za sve krive druge ljude. Od istine ne vrijedi bježati. Uvijek je tu, pred nama. Ona je ta koja često nosi sa sobom suze, razočarenje, pa nam bude krivo što postoji, pitamo se “pa ko te izmisli, istino?” Međutim, ona je ta koja donosi i najljepše trenutke, izaziva prijatan osjećaj, toplinu. Nema osobe koja će prema njoj ostati ravnodušna. Nekad želimo da vjerujemo u laž, a laž je samo privremena sreća.

Laž je kao iluzija, čovjekovo sredstvo da druge ljude ubjedi u ono što ni sam ne može shvatiti ni prihvatiti. Svakakve izgovorene laži nam u stvari ne donose ništa ljepše, niti će poboljšati stanje u kojem se nalazimo. Laž nam pomaže samo da nahranimo tuđi ego, zamaglimo oči i drugima i sebi. Mislim i vjerujem, da stvari stoje potpuno drugačije. Istina oslobađa i ona je nešto najljepše što postoji u odnosima sa samim sobom kao i sa drugima. Istina je istina, ono što mi odredimo. To je viđenje jednog aspekta svijeta kroz svo naše iskustvo, znanje i emociju. Relativna je i drugačija za svakoga.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 221 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments