Maglaj i 610 godina

7 feb
Admir Ahmetbegović

Eto napunih 600 i kusur godina, pa mi ovaj još uvijek topli jesenski zrak, što bruji nad maglajskim klasjem u ovu staru „luckastu” glavu donese stara sjećanja. Nekoć davno dok još u ovoj kotlini ne bijaše ništa sem guste i sive magle, na polju sa ove strane Bosne, sjedio je neki dobri Bošnjanin, musafir koji stade tu da napoji svoga Dorata i da ubije oko dok se gusta magla me raziđe. Kad taman se on smjestio uz neki kamen prekriven busenjem i malo pomalo utonu u duboki san. Nije prošlo mnogo vremena kad eto ti prvih zraka sunca, ptice zapjevaše i u pozadini se čula rika jelena kako dozivaju košutu. Kad je to čuo naš putnik namjernik, trže se iz sna i osta u čudu. Pred njim rijeka,a iza rijeke puklo zelenilo dokle ti pogled seže,a na zelenilu mlade košute pasu rodnu travu I uživaju u rujnoj zori. Podigao glavu gore kad nas njim litica koja ljubi plavetnilo nebesko. A sa nje klikću bijeli Supovi. To oni dozivaju majku koja je u ranom lovu nad obližnjom rijekom. Taj užitak našeg musafira bacio je u veliki trans, dugo je on tako sjedio i izazivao žar na ognjištu koje još bijaše toplo od sinoćnje logorske vatre. Kad mu na um sinu misao. Povikao je iz sveg glasa :“Daa daaa”, ovo je idealno mjesto, na ovoj litici izgraditi svoje dvore. Eto tako negdje tamo prije dvanaestog stoljeća iznad ovih polja, na litici koja je ljubila obalu rijeke, a izdizala se visoko do plavetnog neba kao da nečemu prkosi ponikao sam ja. Prvo sam bio malena srednjovijekovna tvrđava koja je imala veliki značaj zbog svog strateškog položaja, a značajniju ulogu sam dobio u XV. stoljeću kada postajem ozbiljna prekretnica na putu od Save do Bobovca. Prvo mi da diše ime Stražba jer sam bio prvi bedem odbrane bosanskih banova i kraljeva. Sve dok jedno jutro vojnik ne skoči sa mojih bedema u zagrljaj gustoj magli misleći da je pamuk. On skoči a iz njegovih usta čuše se riječi: “Magaaaaa.…..aj…“, nesretnik!.. eto tako nazva me Maglaj. Kako je vrijeme prolazilo, tako se moj izgled mijenjao, razvijalo naselje oko mene. Dolaskom Osmanlija (1463.g.) na ovaj prostor ja prerastam u kasabu sa vojnom utvrdom. Tako se razvijala mahala oko mene i ja sam nekako rastao skupa sa njom. Izgradila se preko Sukija, pa mala čaršija sa brojnim dućanima, kujunđilucima, pazerdžanima koji su trgovali skupocijenim indijskim začinima, kineskom svilom,izgradili su se i česme, hamam, fontane brojne avlije sa lijepim bosanskim kućama. A povrh svega Jusuf-paša sagradi biser Bosne Kuršumliju džamiju ispred koje se nalazi veliki trg sa kahvama, slastičarnom, pekarama i drugim magazama, a od kojih je najpoznatija magaza u Numan-age, najpoštenijeg trgovca u kasabi. A u XVIII. stoljeću dobivam prelijepu Sahat-kulu, pa mi Uzejrbeg pokloni novo zvono koje je kupio sa svojom hanumom na poslovnom putu u Zagrebu. Sahat je otkucavao srednje evropsko vrijeme…Polahko ali sigurno na desnoj strani Bosne razvijao se grad i tako to bi sve dok tu idilu ne prekinuše Austrougari (1408.g.) kada se i moje ime prvi put spominje u „Sub Castro Nostro Maglaj“, „Pod našom tvrđavom Maglaj“. I tad vijekovni mir prekinuše mirisi austrijskog baruta, vodiše se velike bitke za ovaj mali komadić zemlje. Đah nas sultan vukao sebi, sad nas Švabo vuče sebi. I eto tako nekako, od oba dva zla izabrasmo ono manje pa tako austougarska čizma stade na moju tvrđavu. Tada se prvenstveno moja uloga tvrđave gubi i od mene prave kazamat. Oni tada napraviše drvenu ćupriju i polahko grad preseliše na oni drugu stranu Bosne. Nisu me mnogo uljepšavali osim što sam dobio željezničku prugu i nekoliko zgrada. Godinama sam stajao tako zaglavljen žaleći za rahatlukom, onim vaktom i zemanom kakvog sam nekada davno imao. Prošlo je mnogo vode Bosnom i izbiše opet neki ratovi austrougari odoše a ja ostah tu na međi. Godinama se razglabalo čiji sam ja zapravo,a ja, ja sam sve više i više stari i moji bedemi obrušavajući se niz strmu liticu stizali do obale Bosne. Taman sam ja tako pomislio ogorčeno da je meni došao kraj, kad ono izbi još jedan rat protiv „Švabe”, ali ovaj na moju sreću završio se baš onako kako sam samo ja mogao sanjati. Na čelo nove države pod imenom SFRJ došao je drug Tito i eto baš se on mene sjetio i napravio mi tvornicu papira 50-tih godina prošlog vijeka,a prve zgrade nicat će namah blizu Delibegovog hana 56. na 57. godinu i tako sve jedna iza druge naredaše se kao šibice na drugoj obali Bosne. Nije prošlo puno vremena obnovili su moje trošne , stare bedem. Ponovo se čulo ono staro,dobro,narodno veselje. Harmonika i sevdalinka prekrivale su čaršiju, a miris samuna iz obližnje pekare obmamljivao je mahalu. Bilo je hljeba za sve. Mnogi su prolazili ovim krajem, nisu mogli da mu odole,probali su samune iz garave peći Mimine pekare i ostali su tu zauvijek da podižu svoju porodicu. A najljepše je bilo podne 80-tih kada se stapaju zvukovi zvona sa katoličke i pravoslavne crkve, sahat kule i glas starog mujezina, koji su ušutkivali graju na maglajskoj pijaci…ali opet nekome je to u srcu Bosne na mojim bedemima zaviorila se bijela zastava sa zlatnim ljiljanima Armije RBiH, hrabri moji mladići borci su svoje živote dali da bi ja opstao. Nakon šest stoljeća borbe, borbe da budm ono što jesam, da budem dom za sve moje Maglajlije, da im pružam merak i smiraj duše, da im dam utjehu kada su tužni i da ih usrećim kada su nesretni. Da, oni su uspjeli, njihova žrtva i žrtva svih gazija prije njih omogućila je da budem ono što jesam: “Maglaj grad u srcu na obali Bosne”.

Rad je napisao Admir Ahmetbegović i ovo je poklon gradu Maglaju za 610u godišnjicu. Opisuje se grad od njegovog prvog pominjanja te ljepota življenja u Maglaju kroz njegovu burnu historiju.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 59 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments