Lutalica

14 okt
Dženan Mušanović

U svim proljećima koja su slijedila tražio sam njen lik, makar naznaku da je živa, da je negdje tamo u dalekom svijetu, mirna i sretna pa i bez mene. Godina po godina, dočekao sam ono što je bilo neminovno – prigovore roditelja, a na kraju sam se i oženio primoran na to.
Sjećam se, vreo ljetni dan, august 2001. Ljetni radovi bijahu u punom jeku, a moj iznemogli otac većinu je posla prebacio na moja leđa, jer je sam već odustao od mogućnosti da će biti u snazi kao nekad. Ispred stare, porušene brvnare sjedila je majka i proklinjala svaki sunčani dan koji slijedi, moleći Boga za malo kiše. Moja je supruga, koju nikad tako nisam zvao, pomagala meni, a onda je i ona, kada ju je snaga izdala, napustila bojište i umorna se srušila pored moje majke. Iz daljine se približavala silueta, njene konture bjehu poznate – bio je to moj brat; bio je to sada već odrastao čovjek kojeg nismo vidjeli godinama. Prilazio je meni želeći me zagrliti, a ja sam mu odmahnuo rukom da entuzijazam dobrodošlice i nije baš moja odlika, te je produžio do oca. Usput, prišao mi je i na uhu mi ostavio topao trag riječima: živa je. Znam.
Obrgljeni tamom noći, sjedjeli smo na hladnome pločniku ispred moje kuće gledajući se po posljednji put. Ona je odlazila, ne jer je željela već jer je morala, a ja sam, skrivajući izdajničke suze okretao glavu na stranu ne želeći prihvatiti istinu. „Nadam se,“ konačno je izustila, no nije imala snage da kaže sve odjednom, pa savlada suze, i tiho nastavi: „da ćemo se opet vidjeti… Da me nećeš izbrisati iz svoga života, da ovo nije posljednje ‘zbogom.’“ Gledao sam netremice kako pomiče usne udišući teško, kako pokušava rukom pomilovati mi lice, ali nisam mogao to podnijeti. Ustao sam, poklonio joj poljubac u čelo a onda sam je napustio bez osvrtanja. Nedugo nakon toga, kajanje je palo na moj vrat da ostane kao teret koji ću zavijeka nositi.
Mislima je hujao vjetar, tijelo je savladao grč. Nakon njegovog saopštenja da je živa, želio sam znati mnogo toga. Je li njena nježna duša našla svoje skrovište? Gdje je sada i s kim je? Šta radi i kako je? Nisam pregazio svoj ponos ostajući uprta pogleda u daljinu zelenih prostranstava. Nisam izustio ni riječi, a misli su stvarale gromoglasnu buku koja je odjekivala mojom glavom. Ne zaslužujem znati, pomislim.
Negdje u daljini, bratov glas je hvatao u naručje topline roditelje koji su dugo čekali sina koji je otišao u vojsku. Ovaj drugi – ja, svakako je uvijek bio lutalica…

(Visited 222 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments