Ljubav

28 jul
Šejla Humkić

Već polako ulazimo u te godine kad nas obasipaju pitanjima tipa gdje ti je momak, imaš li curu, planiraš li se ti udat? Nemam i ne planiram. Ne planiram sve dok mi ljubav prikazujete kao robiju. Sve dok mi je gurate pod nos gorku i lažnu.

To što vidim oko sebe, nije ono što ja želim. Možda ja ne znam jer ljubav nikad nisam doživjela; sem one najiskrenije, roditeljske. Šta uopšte i znači voljeti nekog? Uskratiti mu slobodu? Kucati mu poruke svaki sekund jer tobože možda me vara? Pa kad te pita u čemu je problem, ti jecaš jer se kreten nije javio satima, danima; on te zagrli i sve po starom? Pa ne jedeš, pušiš jednu na drugu. Zvoni telefon trzaš se, nije on. Mama je. Sine, gdje si? U kancelariji, radim. Okej, pojedi nešto. Volim te. Volim i ja tebe, mama. Ponovo zvoni, on. Nećeš se javit. Ama gdje se nećeš javit bonaaa? Pa ti njega voliiiiš. Halo? Gdje si, živote? Radim, reci. Eto me na kafu. Nemoj! Šta nemoj? Nemoj dolazit. Mislim dođi ali kraj je. Kakav kraj bona? Nisi ti normalna, eto mene. Je l’ ti ikad iko rekao da nisi normalna? Imam dijagnozu. 

Došao je sav sretan, ok. Godinu dana sam potrošila ni na šta. Kako ni na šta, Šejla? Sjedila kući dok si ti izlazio, tipkala poruke svaki minut, ti mi se smijao sa društvom. Svaku noć druga žena, misliš da ne znam? Kad si mi ružu donio, kad si pitao kako mi je prošao dan? Kad si me zagrlio, kad si me uhvatio za ruku i prošetao sa mnom? Kad si pokušao da me nasmiješ? Vidiš li da se ne smijem s tobom? Vidiš li da je kraj? I nisi ti kriv, ja sam. Ja sam jer sam ti dopustila da me zarobiš. Misleći, on mene voli. Ma voli klinac. Patološki lažov, psihopata, bolesnik. 

Ljubomora nije ljubav, zarobiti ne znači voljeti. Danas? Danas sam mlada, skoro samostalna djevojka. Uspješna, dotjerana, puna samopouzdanja, vesela, sretna i sama. Živim za dan kada ću pronaći svoju mirnu luku, utočište i stvoriti dom sa osobom kojoj ne govorim a sluša me. Koju gledam i znam da je vrijedan svake suze, bola. Koji neće mučiti ljubav, da sa njim sve bude lakše, da mu rodim sina sa njegovim očima i mojim usnama. Da imamo starog terenca i velikog šarplaninca, troje djece na sjedištima, pune stomake i osmijeh preko čitavog lica.

Probudi se, Šeli. Realnost je nešto drugo. 
Konačno sam došla do tog levela da volim sebe, volim svaki dio svog uma i tijela i sad mogu voljeti i tebe, ama baš takvog kakav jesi. Vidim ti i mane i vrline i ne smeta mi ništa. Jesam li to opet zaljubljena? Ma nisi. Kasniš na posao, debilu!

(Visited 241 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Emina Mumić