Ljubav (ne) poznaje prepreke

16 mar
Samila Ivković

Odmarajući se uz Radio Sarajevo nešto razmišljam da poslije podne prošetam do čaršije, a usput mogu i majci kupiti orahe za kolača. Majka svake nedjelje pravi moj omiljeni kolač od oraha i jabuka. Hvali se komšijama kako ima najskromnije dijete, veli „Ma ko to još voli osim mog Omera, rodila ga majka.“ Sva djeca iz mahale su žudjela za čokoladom i drugim poslasticama, dok ja nisam. Znao sam da majka nema novca da mi svaki dan kupuje nešto bez čega se može, a nisam više ni dijete. Star sam ja za toga. Babina penzija nije dovoljna da bi se novac razbacivao na slatkiše. Od mene se već odavno očekuje da se zaposlim i skinem roditeljima s grbače, što bi naš narod rekao. Za kolač smo imali svojih jabuka, a orahe sam vrlo jeftino kupovao od starog čike na jednom ćošku Ferhadije. Starac ih je prodavao da prehrani porodicu, a ja ih kupovao majci da obeseli mene barem jednom sedmično. Znao sam da to nju ispunjava. Ne mogu a da ne vidim sreću i suzne oči kada joj ljubim ruku i zahvaljujem na kolaču. Bože, skromne li žene. Kako li je tog insana lahko razveseliti. Ona meni napravi kolač, a sretnija ona nego ja..
Kada sam obavio sve poslove koje mi je babo ostavio da uradim toga dana, lagano krećem prema gradu. Kiša samo što nije počela padati, a ja nisam ponio kišobran, po običaju. Silazim sa Vratnika i nešto razmišljam kako smo mi sretni ljudi što tu živimo. Daleko od buke, gradske zbrke i srkleta. Nikada se ne bih mijenjao s onim ljudima što žive u gradu, pa oni nikada nemaju mira, pomislih. Ovaj sav rahatluk ne bih dao za čitav grad. Za čitavu državu vala.. Ma kad bolje razmislim koliko još imam do grada, ipak bi. Sad bih se mijenjao, valja mi sići. A o povratku ne smijem ni da razmišljam. Još mi samo kiša fali. Nikada nisam volio kišu. Uvijek mi probudi neku tugu. Podsjeti me na dan kad je nana Hasna umrla. Stariji su pričali kako i nebo plače za njom koliko je bila dobra i cijenjena osoba, pa mi se od malena to uvijek vrti po glavi kišnim danima. Baš su mi jezivi. Ne znam kako neki ljudi vole kišu, šta u njoj ima za voljeti?
Napokon dođoh i do čaršije. Lijepe Sarajke na svakom ćošku, golubovi se igraju sa turistima, a miris ćevapa se širi i mami brzinom svjetlosti. Ima li ljepšeg grada na svijetu, pomislih? Ma nema, siguran sam. Posmatrajući sretne parove razmišljam o svome ljubavnom životu. Pa nije baš da imam neki ljubavni život. Ponekad pomislim da ću vječito biti sam. Ma hajde, što je moje neće pobjeći, tješim se. Tražim čika Mladena da pitam za orahe ali me presrete jedna mlada, rumena djevojka. Vidjevši je zaboravio sam po šta sam došao. Zanijemio sam. U glavi zbrka, da li da joj priđem i kažem nešto.. Ma ne, nije baš pristojno prići djevojci na ulici. Možda nije toliko ni nepristojno, ali sam se ukopao u mjestu. Samo sam ju posmatrao.. Moglo se vidjeti da joj se divim. Prišla je starcu koji prodaje orahe prije mene, mislio sam da će i ona da kupuje ali samo je razgovarala sa njim. Ponašala se lijepo i govorila nježno, kao prava dama. Vidio sam da vode neki blagi razgovor, ali isto tako i da su bliski. Ugledavši mene postidi se i spusti glavu, a Mladen ju ljutito pogleda. Kao da je ugledala zabranjeno voće. Prošaputala mu je nešto, poljubila ga u obraz i okrenula se. Pogledao sam za njom i uhvatio njen božanstveni pogled. Gledala me baš kao ja nju maloprije. Osjetio sam nešto što nikad nisam. Pomislio sam to je ta. Ljubav na prvi pogled. Nisam imao hrabrosti da joj kažem bilo šta. Čim je otišla pitao sam Mladena ko je mlada dama, a on reče da je to njegova kćerka. Strašno sam se postidio jer sam ju gledao sa žudnjom i strašću, nadam se da nije primijetio.

„Šta je Omere, ti znaš da tebi nije dozvoljeno da gledaš mlade djevojke tako, a moju kćerku pogotovo. Niste ni iste vjere, nije vama sudbine. Zaboravi šta si vidio. Jasno ti je da nije za te.“, promrmlja Mladen i doda „Koliko ćeš uzeti ove sedmice, pola kile?“ Uzeo sam kilogram da ne moram dolaziti iduće sedmice. Putem sam razmišljao o Mladenovim riječima.. Šta ako nismo iste vjere? Pa oboje smo od krvi i mesa, to je dovoljno. Ako nismo iste vjere, ako svoju kćerku ne bi dao za mene mogao je to i na ljepši način da mi kaže. Baš sam bio kaharan zbog njegovih riječi. Osjetio sam se nekako jadnim i bez kiše pokislim. Razočaran u ljude, u žene, u Boga i u vjeru vratio sam se kući. Kada sam konačno stigao majka je odmah primijetila da nešto nije u redu. Šta da joj kažem? I ona, kao žena vjernica i tako po propisima odgojena, rekla bi mi isto što i Mladen. Majka kao majka, navila bi se i rondala mi svakoga dana kako sam uopšte mogao i da pogledam djevojku druge vjere, kamoli da se raspitivam za nju. Rekao sam joj da sam samo umoran te sam ju zamolio da odmah napravi kolač, da mi bar nešto popravi dan. Sva radosna odmah zavrnu rukave i krenu s kuhanjem. Bar neko da me razveseli. Jedini dobar čovjek koga znam u ovome okrutnom i pokvarenom svijetu je moja majka. Nadam se da će jednom moja buduća žena biti ovako dobra majka. Možda je to mogla biti i Mladenova lijepa, rumena kćerka. Nisam uspio ni za ime da ju pitam, koje li tuge.
Od kada sam ju prvi put vidio svakog narednog dana sam išao do čaršije ne bi li je sreo. Sretao sam ju vrlo često. Svake srijede poslije podneva sjedila je kod Sebilja sa svojim drugaricama. Osmijehom me pozdravljala. Taj osmijeh me držao u životu od srijede do srijede.. Jednog dana kada sam ih sreo zaustavila me njena drugarica i dala mi mali papirić, što me baš iznenadilo. Slutio sam nešto dobro. Odmah sam počeo sam da čitam, a na njemu je pisalo „Tata mi je rekao da si se raspitivao za mene, rekao je ako sazna da sam ikada progovorila sa tobom da me nikada više neće pustiti vani bez njegove pratnje. Voljela bih da su okolnosti drugačije. Uspjeli bi, ali nam ne daju, moj Omere. Ne bori se za nedostižno, molim te. Anita.“

 

Tog trena sam poželio da napravim te drugačije okolnosti, ali nisam mogao. Ili nisam smio. Nikada do tada nisam vidio svoj kukavičluk. Nisam bio spreman da se borim za njenu ljubav. Možda sam baš tada prokockao svoju životnu šansu da volim i da budem voljen.. Da su nas samo pustili da se volimo. Da budemo svoji, drugačiji. Da ne budemo cijeloga života podijeljeni na „naše“ i „njihove“. Mogli smo uspjeti bez obzira na vjeru i ostale imaginarne prepreke, ali nismo. Bez Anitinog osmijeha prestao je moj život, a počelo je preživljavanje.

 

(Visited 1.368 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments