Na svijetu ima različiti bolesti, neke se mogu izliječiti, neke ne. Jednostavno to je tako. Sjećam se jedne prelijepe djevojke po imenu Admira, završila je Gimnaziju u Travniku, i krenila je na fakultet u Sarajevu, fakultet za sport i fizičko vaspitanje. Voljela je sport, kao i sve sto se tiče sporta, da gleda, da navija. Pored svih obaveza, uspjela je naći vremena za stvari koje voli. Bila je drugacija djevojka od ostalih, bila je sama, trenirala je. Kada su bili u sportskoj dvorani, imali su ogledni čas i djevojka je iznenada pala na pod, pala u nesvijest. Probudila se u bolnici, nije znala sta se desilo i rekli su joj da neće moci nastaviti bavit se sportom sve sto više igra neki sport sve ce više padati, nije se smjela umarati. Mjesecima je bila u bolnici, pod istragom, doktori u Travniku nisu mogli odkriti ništa, i poslali su je u Sarajevo, u bolnici ma Koševu. I tu je provela vise od mjesec dana, i odkrili su joj da nece živjeti jos dugo, da joj je malo vremena ostalo. Ona je plakala jer znala je da ne moze da učini ništa više, da je to nešto što se mora dogoditi. Dok je bila u bolnici napravila je listu koju mora uraditi dok je još živa, odlučila je da neće da se zaljubi, da neće momka da mu ne bi upropastila život, jer ako se zaljubi, ne bi mogao podnijeti da umre a znala je da ce umrijeti. Zadnje s liste bilo je da nekom popravi život, da mu život učini ljepšim. Kada je isla na terapiju, ugledala je mladog momka kako leži, i vidi da je pokušao da prereže vene, ona mu je prišla i lijepo mu se obraćala, s lijepim riječima da nije trebao to da radi, da je mlad da cijeni svoj život. Ona je odlučila da njemu pomogne, jer je mladić izgubio volju za životom. Predložila mu je da bude kod njega kuci 7.dana, ako mu ne promjeni život da ce otići i nikad se više neće vraćati, da više za njega neće postojati. Ali taj momak je samo šutio, nine pričao nikako. Bila je uporna, pratila ga je do kuće, on joj nije dao da uđe, i kisa je počela da pada i on je izišao da vidi ima li je, i da imao je sta da vidi. Stajala je na kiši ispred njegove kuće i tako da ju je pustio u kucu. Jedino sto joj je rekao je njegovo ime, zvao se Admir. Ona je se oko njega svaki dan trudila pričala mu neke lekcije o životu, da nije bitno sta se desilo da ce proći i slične stvari. Njegov jaran, Sanel, došao je do njega kad je pokucao na vrata iznenadio se kada je otvorila djevojka. On je pitao sta ona radi tu, ko je ona? Ona mu je objasnila zašto je tu, on je rekao da od nesreće nece Admir da progovori ni s kim, i ništa više nije htio reći. Ona ga je vodila na prelijepa mjesta, koja su opuštajuća. I odjednom Admir je rekao :” Ubio sam svoje roditelje ” pogledala ga je čudno i pitala da objasni to. Rekao je da su imali nesreću, i da je on preživio samo, išli su po makadamu on je vozio i okrenio se da pita mamu nešto i sletili su s litice, i on je jedino preživio i od toga dana nije pričao ni s kim niti je sjedao za volan. Admiru je ona rekla da ima tu bolest i da neće dugo živjeti, ali njegove emocije bile su jače od svega toga. On je se u nju zaljubio, i ona je u njega ali nije htjela priznati mu to. I došao je zadnji dan, sedmi dan ona je morala otići jer mu je to obećala. On ju je uzeo za ruku i priznao da je zaljubljen u nju, i otisla je. Napisala mu je na papiriću da se nađu na njihovom mjestu gdje su uvijek zajedno bili, on je došao ona ga je zagrlila i priznala mu da je i ona u njega zaljubljena. Nakon nekog vremena on ju je zaručio, ali njeni roditelji su bili protiv toga jer bi mu njena smrt uništila život ponovo, bio je mlad momak. Ali, sreća njihove kćerke im je bila najvažnija, i došao je dan vjenčanja. Nije se znalo ko je ljepši, on ili ona, bili su predivan par. Kako su hodali do matičara, ona je samo pala i uzeo ju je u narucje do auta i sjeo je u auto, i sve te stvari koje su mu se dogodile su mu u sekundi prošle kroz glavu ali uspio je da nagovori sebe da upali auto jer se radilo o djevojci koju voli. I otišli su u bolnicu, ali njoj nije ostalo dugo zivota, živjela je pomoću aparata tako par dana. On jr otišao do trgovine da joj kupi cvijeće i jos neke stvari, ona ga je nazvala da dođe ali kad je dosao bilo je prekasno, umrla je. On nije znao sta da uradi jer je izgubio jos jednu osobu koju voli. Kada je to vidio uzeo je pištolj i ubio se, napisao je na papiru da njegove organe doniraju drugima a srce njoj. Doktori su to brzo udarili i dali su joj njegovo srce, bila je to dugotrajna operacija. Kada je progledala odmah je pitala gdje je on, Admir, rekli su joj sta je uradio ,kada je dosla kući on joj je ostavio pismo u kojem je pisalo ” Vrijednija si mi od mog života, nemoj uraditi glupost pa da urados sebi nešto, živi, život ti je potreban ” i navodio joj je sve rečenice što je ona njemu govorila. I samo je rekla ” Dolazim k’ tebi ” i ubila se…
Ljubav je pobjedila…
22
jul
(Visited 252 times, 1 visits today)
