Još otkako sam bio mali, kao i svako drugo dijete, maštao sam o putovanjima. Prošle godine imao sam tu sreću da posjetim Bihać, jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini, i rijeku Unu, rijeku koja svakog prolaznika zadivi svojom ljepotom. Još dok sam se spremao za avanturu svog života, pomisao na putovanje u dotad nepoznati kraj države, upoznavanje ljudi iz različitih gradova te druženje sa njima činili su me uzbuđenim i nestrpljivim. A danas, nakon prošlogodišnjeg iskustva, slobodno mogu da kažem da Ljetni Kamp u Bihaću predstavlja jedno od najljepših i najvrijednijih iskustava u mom životu.
Ideja kampa da ujedini mlade iz poplavljenih krajeva je u potpunosti ostvarena – mi smo se odlično zabavljali i družili! Vjerujem da jedan od faktora koji je uticao na odličnu atmosferu među mladima ali i našim domaćinima predstavlja mjesto održavanja kampa; na pet prelijepih ostrva bili smo smješteni u šatorima po troje. Ja sam bio smješten sa dva prijatelja koja sam od ranije poznavao samo iz viđenja, ali to me nije spriječavalo da se družim i sa ostalim učesnicima kampa. Svakodnevne aktivnosti te učešća u raznim igraonicama i diskusijama pomogle su nam da se lagodnije uklopimo među ostale vršnjake. Smatram da su te aktivnosti umnogome pomogle svakome od nas da se lakše upoznamo sa nepoznatim ljudima, iako su se neki od učesnika bunili zbog „zgusnutog“ rasporeda, u smislu da je bilo mnogo aktivnosti u kojima smo svi učestvovali, a nedovoljno slobodnog vremena za neformalno druženje. Iskreno, smatram da nisu bili u pravu. Štaviše, mislim da smo se međusobno mnogo kvalitetnije upoznavali upravo na tim aktivnostima, nego na neformalnim druženjima, prvenstveno iz razloga jer tada učesnici nisu bili u mogućnosti da se izdvajaju u manje grupe, što je obično predstavljalo probleme ostalima koji su željeli da im priđu i druže se sa njima.
Mnoga iskustva ću pamtiti sa ovoga kampa, ali doživljaj koji definitivno nikada neću zaboraviti je upoznavanje sa koritom rijeke Une sa prijateljima iz Italije, kada su nas naučili o rijeci Uni kroz igru, na inovativan i zanimljiv način. Izrada simulacije korita rijeke Une i njeno „testiranje“ nijedna druga aktivnost nije nadmašila i za mene predstavlja vrhunac našeg zajedničkog rada i druženja. Još jedna od aktivnosti koju posebno pamtim jeste druženje oko logorske vatre. Gledajući fotografije sa kampa, uvijek se sa posebnom radošću sjetim zvukova gitare i prijatelja iz Italije koji su bili sa nama, te pucketanja drva dok vatra lagano gori… Okupljeni oko vatre i pokriveni dekama, slušajući razne priče, upoznavali smo jedni druge. Posebno interesantne ali i emotivne priče bile su naša iskustva sa poplavom, poplavom koju smo svi proživjeli, a koju je opet svako doživio na svoj način. Svaka od aktivnosti predstavljala je vrijeme kada upoznajemo jedni druge, ali, još i važnije, vrijeme kada upoznajemo sami sebe. Moje mišljenje o mnogim stvarima promijenilo se tokom i nakon kampa; shvatio sam da postoji mnoštvo osoba sa sličnim interesovanjima, što me je posebno obradovalo, ali i da prava prijateljstva još uvijek postoje.
Ono što ovaj kamp za mene čini jedinstvenim je činjenica da danas imam prijatelje u Maglaju i Bijeljini kojima se mogu obratiti kada mi je potrebna pomoć, što je i bio cilj našeg druženja: da upoznamo jedni druge, prepoznamo sličnosti i razlike među nama te stvorimo prijateljstva koja će trajati do kraja života. Prema mom mišljenju, kamp je bio u potpunosti uspješan. Ja sam upoznao sve učesnike kampa, od onih nešto mlađih iz Maglaja do vršnjaka iz Bijeljine. Posebno sam srećan jer se i danas čujem sa mnogima, a nekoliko njih sam i posjetio. Već radimo na ideji da se tokom ljeta negdje ponovo sastanemo, da obnovimo sjećanja na lijepe dane i možda razvijemo nova, još čvršća prijateljstva.
Ovaj rad želio bih da završim jednim doživljajem za kraj koji do sada nikome nisam ispričao: kada smo krenuli svojim kućama, opraštajući se sa našim domaćinima u Bihaću, jedan dječak koji je sjedio blizu mene okrenuo se i, sa onim iskrenim dječijim osmijehom na licu rekao: „Ako ću po nečemu pamtiti ovu godinu, onda je to po Ljetnjem Kampu.“ Mislim da ova izjava sumira mišljenje svih učesnika ovog programa. Želja ljudi koji su organizovali ovaj program, počevši od Ujedinjenih Nacija i UNICEF-a do onih dragih osoba sa kojima smo se družili tokom boravka na Uni je ispunjena: Djeca neće pamtiti ovu godinu po poplavama nego po druženju i zabavljanju sa svojim vršnjacima iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine.
** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**
