Kto je ta, da prostiš, Bosna?

23 maj
Maida Husnić

Ova jesen ima nešto posebno. Ima nešto dojmljivo od čega se ne možeš otrgnuti lahko pa utoneš i odlutaš, kao hipnotiziran, gledajući obično lišće. Nekome obično. No, kada ta igra boja, smiješnih, a intenzivnih i lijepih, te njihov ples na vjetru, odnesu tvoje misli daleko u prošlost, a donesu sjećanja iz iste, sigurno je da u tome nema ništa obično. Jer, ne može jesen biti tmurna. Naprotiv, obojena je i sadrži neku vedrinu u sebi. Možda sam počela hiperbolizirati i davno se ostavila onog objektivnog. Možda je to do sunca koje prodire kroz granje i grije moje obraze pa mi nabaci smiješak na lice. Ipak, možda je to tako samo u Mostaru. Možda ovakva jesen ne svraća na druga mjesta. A možda je i ljepša negoli ovdje, ali se trudimo i nastojimo pronaći nešto pozitivno pa banaliziramo na ovakav način. Vjerovatno smo naučili voljeti svoje i gledati ga kao da nigdje ne postoji ljepše. A moguće je da je ovo mišljenje tek malog dijela mojih zemljaka. Umorni od stalnih pokušaja i uloženih napora da uspiju, žele pronaći izlaz iz neuspjeha.

Bosna se suočava s nizom problema, većih nego u prošlosti. Nekad joj neprijatelji bijahu oni van nje, koji su željeli ono što je ona posjedovala. Danas smo sami sebi neprijatelji. Danas sami sebe pokoravamo. I našu državu. I rodni kraj. I dom. I ljude u njoj. Ne treba da pitamo šta ta zemlja može učiniti za nas, kada mi ništa ne činimo za nju. I otkud nam onda pravo da se pitamo kako smo dospjeli ovdje? Otkud nam pravo da bježimo? A mnogi žele pobjeći. Nažalost, naši vidici ne sežu daleko i nerijetko smo nezahvalni, puni velikih očekivanja, s manjkom želje, upornosti i spremnosti na poraz, odlučnosti da možemo stvoriti bolje tu gdje jesmo. Izazov je ostati negdje gdje je teško uspjeti i postići stvar vrijednu spomena, ali je utoliko veća satisfakcija ako se postigne nešto takvo. Nerado priznajem da se i sama često zamišljam na nekom drugom mjestu, boljem od ovoga. Misli mi odlutaju negdje tražeći pogledom u daljinu neki novi svijet. Drugačiji svijet. Svijet u kojem će biti manje problema, a više osmijeha. Nije li bilo dosta patnje? Nije li bilo dosta suza? Ne možemo li konačno početi gledati u budućnost? Mnogo tražimo, a malo dajemo. Želimo više, a ne ulažemo. Valjda se ne usuđujemo riskirati. Ali, vrijedit će jednog dana. Neću biti jedina s ovakvim pogledima. Nisam ni sada.

Kuda da odem iz zemlje svojih predaka? Kuda da odem kad je sve moje iz Bosne? Za mene ne postoji bolje. Mene tuđe sunce neće grijati. Mene tuđi svijet neće činiti sretnom kao ovo ogoljelo drveće i ćilim ispod njega. Hiljadu je lica sad ispred mene i još toliko različitih pogleda. Par osmijeha, nekolicina tužnih pogleda, pokoji koji odaje dosadu, a pokoji sanjiv. Hiljadu lica, hiljadu ljudi, hiljadu karaktera. Želim hiljadu osmijeha! Lijep pogled ispod obrva djetešca koje protrča, radosno. Pogled koji mi je otkrio mnogo. Poštenje, dobar odgoj, nevinost i čistotu. Malo godina. A opet dovoljno. Ljudi u sivim kaputima mi nigdje neće biti lijepi kao ovdje. Kiše mi nigdje neće donositi radost kao ovdje. Zar uopće postoje negdje ovakve lipe, sunce i nebesko plavetnilo zbog kojeg uvijek uzdahnem i nasmiješim se? Sve ovdje ima čar i drugačije je. Posebno. I ovaj sivi plašt od magle, koji se spušta donosi mi toplinu oko srca. Sunce zalazi, a meni je i dalje milo i lijepo. Ražalostim se kada shvatim da iz dana u dan gubimo ponešto. Nadu. Volju. Vjeru. Bez obzira na mrak koji se polahko spušta, nalazim sunce i dalje. Bez obzira na to što se spušta tama, vedrine ne nedostaje. U srcu. Tako je sa svime. Koliko god teško bilo, nije nemoguće.

Jer, zaista, ovaj kraj ima nešto zbog čega poželiš ostati.

(Visited 207 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments