Krugovi

9 feb
Haruna Bandić

Moja najdraža…

Jedino tvoj lik daje smisao ovom obesmišljenom, suludom i neshvatljivom svijetu.
Ne znam gdje si,ali slutim da ljubavlju rušiš ovu daljinu i da,evo,već nježna i topla spavaš ovdje u mom zagraljaju. Ni ja tačno ne zna gdje sam, ali slutim. Dovezli su nas ovdje sa povezima na očima i sada čekamo…
.
Teško čovjek može podnijeti ovoliku količinu neizvjesnosti i užasa.

Svako jutro me bude krici umirućih. Znam,cijelo biće sluti da će ubrzo doći red i na mene. Osluškujem njihove korake i moja jedina misao,najveća žal koju tada sjećam jeste spoznaja da te poslije toga nikada više neću vidjeti ili ipak hoću,tamo,negdje drugo…. daleko…gdje sve ima dublji i pavedniji smisao..

Čuješ li već kako u tebi buja novi život, uprkos svemu? Čudno je,ali i ja ponekad,kada noć prekrije golotinju dana,čujem kako kuca njeno srce. Kćerka je,siguran sam.
Nemoj jo zaboraviti reći da joj se otac,na ovom bezimenom mjestu, na razmeđu života i smrti opredijelio za LJUBAV.
Ne mogu više pisati. Stavljam ovo pismo pokraj srca. Znaam, osjećam, naći put do vas dvije.
I, eto. Kucnuo je taj čas. Čujem i kako dolaze po mene. Ne bojim se, Bog je uz mene. Ne boj se ni ti voljena. Vjeruj. Ja sada znam: Smrt nije kraj….

Drhtavom rukom milujem krvava slova. Napisao ih je moj otac kojeg nikad nisam vidjela, nikad upoznala. Pisao ih je grčevito, strasno, očajnički,znajući da su posljednja slova koja piše. Pronađena su ispod njegove odjeće, pokraj srca, nekoliko godina poslije…. u masovnoj grobnici.

Sklanjam morki pramen kose sa čela. Još jedna noć bez sna. Još jedna besanica koja vrijeme zgušnjava u klupko bola. I po ko zna koji put pročitano pismo. Napisano nekoliko trenutaka prije smrti u jednom zabačenom selu, noću,na krilu, komadićem nekog crnog, sićušnog pisala, rukom čovjeka koji nikad nije dotakao moju kosu,moj obraz, a njegova prisutnost jača je u meni od bilo čega drugog.

Poput metalne ogrlice njegove riječi stežu moj vrat. Ponekad mi se čini da su suze ništavne da budu dokaz moje patnje…

Pogledah kroz prozor. Čudno je. Živm negdje između života i smrti. Groblja i porodlišta.
Neka mi niko ne kaže da u životu sve nema neki dublji smisao,poruku koju otkrivamo u iznimnim trenucima,poput ovoga u kojem sjene sumraka miluju procvjetalu humku mog oca,a s druge strane, s brežuljka iz bolnice u kojoj se rodih,baš u ovom trenutku,čuje plač novorođenog djeteta, bijelog i čistog,poput jutra.

(Visited 124 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments