Kroz sreću do ponora

6 dec
Dalibor Kraišniković

Omar Kan je 43-godišnji stanovnik Alepa. Oženjen je. Otac je dvoje djece. Po zanimanju je diplomirani sociolog. Zaposlen je u jednoj nevladinoj organizaciji koja pruža psihičku podršku djeci razvedenih roditelja, kao i samim roditeljima. Na ovoj poziciji zaposlen je već  dvadeset godina. Kao nagradu, uprava nevladine organizacije pokloniće petodnevno putovanje na  turskom ljetovalištu Kušadasi za njega i njegovu porodicu. Omar je čovjek kom se sreća konstantno smiješi, a život mu pruža samo pozitivne stvari. Njegova porodica je prilično uspješna. Supruga je zaposlena u jednoj arapskoj banci, a njegovi kćerka i sin svakodnevno nižu uspjehe. Naime, 16-godišnji sin je teniser i nastupa za reprezentaciju svoje zemlje. Zlatnim peharima se okitio više puta. Često je na naslovnim stranama sirijskih, ali i inostranih medija. Njegova sestra Elma, bavi se manekenstvom. Milano, Pariz, London i Dubai, njene su stalne destinacije. Šta čovjek više može poželjeti, stalno govori Omar. Formula života po njemu glasi „Misli pozitivno i uvijek budi zadovoljan. Voli svoj život. Budi strpljiv, ubrzo ćeš vidjeti pozitivnu promjenu.“

Omar od rođenja živi u Alepu. O svom rodnom gradu govori samo ono najbolje. Ne samo što je najveći, to je i najljepši grad u mojoj zemlji. Ne znam da li je iko toliko emotivno vezan za svoj rodni grad. Toranj Bab-al-Faradž i citadela svakog ostavljaju bez daha.  Nikada ne bih napustio Alep.  Ovdje sam rođen, živim, ovdje ću i umrijeti. Život je lijep samo ako ga doživljavate tako i shvatite njegovu poentu.

Život se mijenja iz dana u dan. Mislimo pozitivno, težimo ka sreći, ali viši faktor nas spriječava u tome. Ne možemo se izboriti, jer smo nemoćni. Sve više tonemo ka dnu. Omarove riječi zaista su mogle uticati na ljude. Pozitivna energija koju je prenosio bila je očigledna.Više nije. Bezvrijedna je. Čak više i ne postoji.
Sjećate se onog lijepog Alepa o kom je Omar govorio? Nekad je vrvio od turista sa svih strana. Kulturno – istorijski, ekonomski, prirodni i mnogo drugi potencijali sada su prošlost. Granica između razuma i ludila je postavljena. Niko od nas ne zna kako izgleda taj famozni pakao, ali situacija u Alepu se vjerovatno može uporediti s njim. Otpočinju dani kada se život mijenja za 180 stepeni. Postoje dvije opcije, život i smrt. Birajte…

Dani, mjeseci, skoro godina dana. Ovaj pakao ne prestaje. Omar i njegova porodica imaju tu sreću da su još u životu. Ali, život je svakodnevno pod znakom pitanja. Radni odnosi su odavno prekinuti. Većina škola je zatvorena. Kretanje je ograničeno. Odluka se mora donijeti. Odluka je donijeta. Munjevito, jer je ovdje čekanje opasno. Praznih ruku, nekada srećna porodica, napušta svoj grad i zemlju. Najteže je Omaru, ali svjestan opasnosti, ne opire se, hvata svoju suprugu za ruku i zajedno sa djecom odlazi. Gdje i kako, ne zna.

Poslije dvomjesečnog putovanja, brodovima i  vozovima, ali ponajviše sopstvenim nogama došli su do Evrope. No, dug put je još pred njima. Na evropskom su tlu, ali mora se nastaviti dalje, jer je tu gdje jesu budućnost neizvjesna. Sada Omarova porodica neplanski pravi pauzu. Ogromna, debela žičana ograda pravi im preprijeku. Prepucavanja političkih lidera primorala su ih da izgube i ono malo pameti što im je ostalo. Važno je reći da Omarova porodica više nije četveročlana. Naime, na putu do Turske, prenatrpani brod se odjednom zaljuljao u talasima. Devet osoba je nastradalo. Među njima je i Elma. Crveni tepisi, elegantan stajling i božanstveno lijep fizički izgled više ne postoje za nju, njene roditelje i prijestonice mode. Sve to odnijelo je more za nekoliko minuta.

Tanka je linija između sreće i tuge, blagostanja i ponora, razuma i ludila. Gorak je ovaj život. Gorki su ovdje ljudi. Žičana ograda ne znači samo spriječavanje ljudi da uđu na jednu teritoriju. Mnogo je više od toga. Koliko smo spremni iskazati solidarnost i humanost? Pod izgovorom da smo suprotne kulture, da ih je previše ili da jednostavno nisu dobrodošli, ovakve stvari će „spasiti“ jedne od drugih. Međutim, zar nismo svi ljudi prije svega? Omogućimo unesrećenima da ponovo osjete šta znači sreća, jer ne sumnjam da je tamo daleko nisu imali. Rušimo zidove, gradimo mostove!

(Visited 126 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin