Krik

12 apr
Dženana Mulić-Baljak

Nekome je morala da kaže, a taj neko sam slučajno bila ja.
Dok je sipala kafu muževoj tetki, koja je iznenada stigla u posjetu, djetešce joj je oblijetalo oko nogu i kmezajući tražilo pažnju. Zubići su je mučili pa je letila za metalnom kašikicom za kafu. Vjerovatno joj je hladila desni u ublažavala bol. Dala je kašiku djetetu, nadzirući svaki dječiji pokret, a njegov otac je skočio hladno i bez ijedne riječi zgrabio djetetu kašiku i bacio preko stola, mrmljajući nesto na majku. Čaša je bila prelivena. Dijete je ostalo plačući, a zbunjena žena u čudu. Osmijehnula se kiselo muževoj tetki, a muževom ocu presutila još jedan neočekivani postupak. Uvrijedio je ženu i majku, uvrijedio je suprugu, nečiju kćer i nečije dijete. Tu noć je plakala i narednu i još jednu. Ispitivala je sebe i majčinstvo, dok je iscijeđena od umora sa žarom u očima i zategnutom kožom na licu, koja je pucala od neispavanosti pokušavala uspavati bebu. Kaže da je beba bila neumorna i da je svojim tankim prstićima prebirala po njenoj kosi, nabadajući po neki slog. Na svaki osmijeh je uzvraćala osmijehom i na svaku majčinu suzu tužnim pogledom. To je bio odgovor. Kratak, precizan i jasan. Osmijeh za osmijeh, suza za suzu. Znala je da radi pravi posao i da nista sto se tiče majčinstva nema upitno. Obrisala je suze, izdahnula nemir i obećala sebi, da više nikada i nikome neće prešutiti i gutati bol samo zato sto je bespomoćna žena i samo zato što neko misli da ono što ona radi nije dobro i da nije vrijedno. Jer nema te starosti, tog strahopoštovanja, te bolesti, te visine koja može dati sebi za pravo da vrijeđa ženu, majku koja lavovski voli, strepi, trepti i krvoločno laje za svoje dijete.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 191 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments