Kraj

12 nov
Irma Ramović

Ne čuješ više jutarnji cvrkut ptica.
Čuješ samo vriske preplašene djece noću,
Bol i gnjev,
Ljutnju što se polako u tebi skuplja.
Listaš u glavi kajanja kao album sa slikama –
Svaka budi emociju, svaka je opijum koji tjera u vječni ponor.
Gubiš sve što te čini tobom,
U ogledalu osoba postala je stranac.
I ta krinka koju nosiš blijedi,
Kao nada gubi smisao.
Dani teku, tmurni i neizdrživi,
A smrt slatka kao zabranjeno voće –
Sve si bliže da ga probaš.
Možda sve što ti treba je ljubav,
Ali ko da ti je pruži kad ni samog’ sebe ne voliš?

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 35 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments