Korak

26 sep
Jasmina Handžić

Ima ta jedna slika koju pamtim:
Bilo je podne koliko se sjećam,
i sjedili smo za velikim okruglim stolom,
na kojem se sada hladi moja kafa.
Možda nas je nekada tu bilo više,
kažem možda, jer mi ta slika više nije toliko opipljiva,
jer trebala sam živjeti s manjom iluzijom da jedno može održati cjelinu.
Dovraga, samo mi ponekad nedostaje više šolja na mom stolu, ili barem još jedna.

Postoji trenutak kada sve jastuke, krevet i ukus jela na jeziku mjeriš sa onimkad si bio dijete, i ako ponekad
pronađeš suštinu života u drugim jastucima, ukusima, ponovo se vrati slika, evo baš sa ovom kišom.
Majkemi, nije ta soba bila toliko hladna,
možda si ponekad mogao strugati led sa zidova kad je nevrijeme,
ali nažalost nevrijeme je stalno bilo, svako malo, baš kao ove kapi na mom prozoru.
Ipak sva uzaludna čekanja da se slike više ne ponavljaju,
vratiš se ponekad u početni stadij, kad ne znaš upariti posteljinu, ni pidžamu, a ni čarape.

Postoji taj trenutak kada kažeš sebi da je vrijeme (spremala sam se za to godinama u kupatilu.)

Vrijeme da prođe, baš kao kiša, kao slika.

Vrijeme da isprobaš korak koji vježbaš cijeli život kako da ga zakoračiš.

(Visited 113 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin