Gledao sam je i razmišljao da li bi je ikada mogao voljeti. Sva smušena, napadna i dosadna gleda me sa svojim očima punim očaja. U sjajnoj jakni i sva u šljokicama , sređena samo za mene, lijepa samo za mene žudi za mojim pitanjem, žudi za svojim odgovorom. Gledam je i prezirem je. Prezirem je kako nikad čovjek nije prezirao ženu. Zašto si tako očajna vičem sam na sebe, nutrina mi vrišti a osmijeh izlazi. Pitaš me šta mi je, kažem ti da ne znam. Ne znam!
Nema koristi kažeš mi,nema koristi od suza i ljubavi. Šutim od bijesa, jer ako progovorim moje riječi će ući u tvoje tijelo i rastrgati ga na komadiće. Otići ćeš uplakana a ja ti suze vidjeti neću. Šutim. Tvoje ruke, tako debele i ružne udaraju me i traže odgovor. Šutim. Tvoje misli okovane u dosadu i očaju strepe od mog ega.
Ja sam kriv,za ljubav i za njenu požudu. Izgubio sam sebe, izgubio sam spontanost u neugodnom čavrljanju i očajničkoj želji da dobijem naklonost svakog insana što je ikada hodio po Zemlji. Šutimo, i konačno je jasno. Tvoja pozicija i moja. I tebi je jasno da ja ne mogu voliti punim srcem. Oprosti mi jer sam ti lagao čitav život. Gledaš me zbunjeno. Oprosti mi jer sam ti uzeo život, vodeći te preko rijeke od kamenja i suza. Znam da ne razumiješ, znam da sam lud. Oprosti mi što ne znam drugačije. Ti si rođena za tugu a ja za tragediju. Naše se misli ne podnose. Gađaju jedna drugu otrovnim strelicama i vode u propast. Znam, ti si nesvjesna i malo toga znaš o ljubavi i životu. Mene smatraš odjekom svoje duše ali ja nisam tvoja sreća. Molim te da prestaneš ponižavati svoju dušu i svoje misli jer mi se gadiš još više. Ne mogu te lagati više ali te mogu vrijeđati jer sam obijesan i ljut. Raspojasanog ega sjedim na stolici i kažem ti da pustiš me. Još uvijek ne razumiješ. Tvoje se tijelo trese a tvoje oči plaču strah. Ne boj se kažem ti, moja ruka neće proliti tvoju krv ali će tvoje oči i dalje puštati suze zbog mene. Sada konačno shvatam, ti si izgubljena kao i ja, zato se naše putanje sijeku u besmislenosti i bolu. U nekom paralelnom svemiru mi smo i dalje opoziti. Stojimo jedno naspram drugog i gledamo se. Ja te žalim i mrzim i to baš tim redoslijedom. Kada bih te prvotno mrzio možda bih te i volio.
Sada razumiješ. U tvojima očima je zaigrao bljesak jasnoće, očaja i patnje. Ustaješ i odlaziš. Pognuta i ponižena. Ničim kriva, dereš se popločanim ulicama i priznaješ svoj grijeh prema meni. Grijeh ljubavi. Tvoja tragedija tek predstoji, moja je već odavno počela.
Sjećam se početaka mojeg poimanja ljubavi. Ljubavi prožete naivnošću i trivijalnošću. Sjećam se rumenih obraza i uredno začešljane kose. Kako li je samo divno u ljubavnoj zabludi biti. Voljeti i plutati u Svemiru a ne pomaknuti se iz svoje sobe uredne i sređene jer si još mlad za haos. Koliko će ih još biti poslije nje čije ću mladosti uzeti a sokove upiti kao što koža upija zrak. Koliko će ih još uzdisati i pitati me za ljubav a ja ću ostati nijem, mrtav, kao da nikada nisam ni postojao. Koliko je samo ostalo vremena do posljednjeg izlaska Sunca?!
Ipak, kao i u svim tragedijama i nad ovom mojom lebdi misterija,tračak nade utkan u pitanje koje smiruje moj um. Gdje počinje moja paranoja a završava pitanje realne ljubavi? Da li je pogled u ogledalo dovoljan da saznam odgovor?! Procjena, precjena i subjektivnost, sve sadržano u odgovoru. Utopiti sebe u ludilo je privlačno ali i dosadno. Ludilo je nova pošast ali distancirati sebe od te verzije umovanja je krajnje neophodno. Neophodno je ako želite u isto vrijeme voliti a ne patiti.
Ljudi su uspjeli trivijalizirati sve osim vječnosti. Ona ostaje nedodirljiva i spremna da pokaže zube svima što griješni su bili preko mjere. Kao i patnja, ljubav je neizostavni dio beskonačnog bitisanja. Shvatiti je ispravno znači voliti vječno. Krenuti pogrešnim putem znači patiti vječno. Teži zadatak čovječanstvo nije primilo.
Stoga, draga moja ne dolazi mi i ne pitaj me o ljubavi. Dovoljno znam da ništa ne znam. Povrijeđivati te više ne želim. Budi sretna dok si još naivna.
Savršen je zimski dan napolju, puno hladnog zraka da pročisti se um te sasvim dovoljna zraka sunčanih da posmatraš svijet škiljeći tako da životna prašina ne remeti tvoj vid. Čujem i tonove, nostalgični su, te mirišu na plažu. Vječnost se nadvila nad mojim anđelima i rukovodi mojim mislima. One me vuku ka prirodi, priroda ka Stvoritelju. Sve je povezano. Moj bol,njene suze i breza što šumi dozivajući milost. Divno je osjetiti se pokornim. Iskočio sam iz vlaka koji neizostavno juri ka provaliji, ka bezdanu. Turobna i crna prepirka između egoističnog i paranoičnog mene je napustila moje misli i sada obitavam u jednostavnom i prozračnom.
Kako je samo divno Tebi se vratiti Gospodaru. Oprosti mi za njene suze i gorčinu riječi. Sačuvaj me od ljubavi koja patnju donosi i sunčevih zraka koje čine me slijepim i zabludjelim.
