Kojim jezikom govorimo?/O bosanskom na bosanskom…

18 jul
Amina Bašić

Kada dođe do bilo kakve diskriminacije, treba ostaviti sve druge poslove, ma koliko oni bili važni, te pokušati spriječiti takvu pojavu. Tako je kazivao naš najveći pjesnik, po mišljenju mnogih, izuzetni poznavalac književnosti i jezika, Mehmedalija Mak Dizdar, u svome tekstu Marginalije o jeziku i oko njega. A jezik naš, bosanski, od pamtivijeka, napadan je sa  svih strana. Zar ćemo dozvoliti da se naše najjače oružje, oličenje identiteta bosanskoga, sehara istočnih i zapadnih uticaja, tek tako zapostavlja i negira, a ne daj Bože, obriše s lica kugle zemaljske?

Svakodnevno nam se nameće pitanje oko izbora maternjeg jezika. Da li uopće imamo argumentirano retoričko umijeće da bismo se suprotstavili pitanjima koja se dotiču postojanja bosanskog jezika? Političke (ne)prilike sve više vrše influenciju na jezički sistem u našoj domovini. Danas, nažalost, svako imam pristup reformaciji jezičkog sistema, a lingvistička kultura tih reformatora je upitna. Mnogo ljudi želi da kazuje o jeziku i katkad filozofira, međutim, jezik je plemenita vještina, a lingvistika vrlo egzaktna i osjetljiva nauka, pa samim time zahtijeva specifičan pristup. U nastavku ću pokušati sintetizirati one glavne kodove koje je Mak izložio u svome  tekstu. Upravo je lingvistika ona nauka  na koju ima prava cjelokupan ljudski rod, jer je jezik primarna ljudska determinanta – čovjek je jedino živo biće koje posjeduje govor i moć da ga sistematizira u jezik. Biološke nauke i medicina  npr., u odnosu na lingvističke discipline, zajednički jezik nalaze u tehnici, dok među lingvistima nije tako. Općepoznato je to da većina njih ne dozvoljava  nikome približiti se strukturi jezika, njegovim etimološkim ili pak, semantičkim odrednicama.Ljudi koji su se pokušali približiti, nazivani su odmah uljezima i amaterima. Jezik je čak, tabu tema i za književnike, koji ga svojim stvaralaštvom uopće ne troše, nego nasuprot, oni ga širokim leksičkim elementima, ekscesivnim stilom, te autentičnom ekspresijom obogaćuju. Bez obzira što je naš zajednički jezik, u osnovi, jedan jezik, on nije jedinstven jezik. Iako mnogi smatraju da je bosanski jezikspoj dvije varijante, srpske i hrvatske, on se ne podudara sa svim elementima već navedenih jezika, te njegovo kanoniziranje zahtijeva poseban pristup.Svakako, najvredniji dokument o lingvističkom, tj. sistematskom postojanju bosanskog jezikaje tursko-bosanski rječnik Potur-Šahidija, autora Muhameda H. Uskufija iz 1631. godine. Mnoštvo je i drugih dokumenata koji svjedoče o postojanju bosanskog jezika od davnina, uključujući: gramatike, rječnike, te književna i historijska djela.Leksika Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti s leksikom zapadnih naših krajeva, odnosno zapadne varijante. Sintaksa joj je približnija istočnoj varijanti ako se odbaci izbjegavanje infinitiva, što je svojstveno istočnim govorima. Poseban element je i glas h, koji je najvidljiviji u imenovanju, koje je već dio onomastike.Izuzetne stilske opise, katkad uz prisustvo okazionalnih značenja, maternjem nam jeziku navodi Isidora Sekulić, najobrazovanija i najumnija Srbijanka, prva žena koja je izabrana za dopisnu članicu Srpske kraljevske akademije nauka. Ona  poredi Bosnu sa Španijom. Vještinom svoga pera, zapisala je da je Bosna trenje između najoprečnijih vjera, klimatske i terenske strahote, manastir i džamija, kafana i kava, piće, razgovor, žalobna pjesma, oskudica hljeba i novca, „besparica bosanska“. Ona dalje navodi da je ostala od toga potencija, čas zdrava, čas bolesna, koja je dobila izraz u karakteru Bosanaca, a još silniji izraz u bosanskome jeziku, govoru. Jezik je bio jedina sloboda bosanskoga čovjeka. On se izrazio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užuteo je, očišćen je, poezija je, svetinja je, sablja je…Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Beethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih. Isidora je tako osebujno i lingvistički iskusno proučila naš jezik, a uz njega i stav bosanskoga čovjeka prema životu. To se itekako kosi s današnjim političkim opservacijama oko postojanja bosanskog jezika koje nameću akademici SANU.

Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam bosanski jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka 20. vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status…Tako je, svojevremeno, kazivao jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca i književnika, Alija Isaković. Svojim bogatim stvaralačkim dijapazonom, uticajem u pogledu afirmacije bosanskoga jezika i utemeljenja bosnistike kao nauke, posebno u ratnom periodu, svojim značajnim leksikografskim radom,direktnim lociranjem lingvističke svijesti u političkom smislu, zasigurno je ostavio snažan pečat.

Jezik je i prema teoriji biološkog naturalizma prirodni organizam u kojem ljudska volja ne može ništa izmijeniti. Jezički zakoni su objektivne prirode kao što su i zakoni u prirodi. Jezici nastaju, razvijaju se i nestaju. I kako onda bosanskoga jezika nema? Kako je on izmišljena tvorevina? Kako mi onda govorimo nekom varijantom srpskog ili hrvatskog jezika? Nikada nije cjelokupna nacija neuka. Uvijek su tu pojedinci koji tu istu naciju uzdižu do nebeskih visina. Nikada nisu svi akademici zaslužni te titule, kada ne poznaju ili, pak, poriču osnovne historijske činjenice. Postoje ljudi ili grupe ljudi, koji, dakle, pokušavaju nametnuti svakojake uticaje kako bi uništili identitet jednoga naroda, ali taj identitet neće nestati sve dok postoje oni koji će ga ponosno čuvati.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 211 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments