Priča o kočijašu

5 apr
Dean Džebić

Tamo daleko, preko rijeke Une, tamo gdje oči u Džennet ovozemaljski gledaju i nikako da se nagledaju. Nastala je ova tužna priča o tužnoj samoći, o samoći i jednom kočijašu. Bio sam još isuviše mali da bi se sjećao svega, ali ovo je jedna od onih priča koje vam se prosto urezaju u sjećanje. Proljeće je bilo, miris 70-ih godina ispunjavao je sve nas, a na djecu posebno jer smo nekako živjeli sa svim godišnjim dobima. U brdovitoj Krajini vjetar puše tako ugodno da bi smo ostajali i po cijele dane da slušamo njegovu simfoniju koja nam se topila u ušima. Topila se baš poput voska kojim bi zimi premazivali svoje skije i sanke. Bilo je to doba ljudi, ali ljudi koji su unatoč svemu znali za nas djecu i naše nestašluke. Ja sam iz brdovite Krajine, tamo gdje se u sutonu dešava najstrastveniji poljubac vidikove linije, dolina i brda sa Suncem. Devet mi je ljeta, a već sam zaljubljen. Zaljubljen u svoj zavičaj koji me ispunjava kao rijeka svoje korito nakon oktobarskih kiša. Volim svoj zavičaj kao oči kojima vidim, a vjeruj mi čitaoče da su mnogo toga vidjele. Vidjele su i čovjeka za kojeg se vezuje ova prica. Tvrde, sijede brade niskoga čela i prodorna pogleda sa par bičeva kose na svojoj odveć odavno blijedoj glavi. Bio je to kočijaš Dejan, pravoslavac i čovjek koji nije iz naših zemalja, a pričalo se da je kaurin, a ja nisam znao šta to znači. Bio je sam i živio je u kući na vrhu Babinog dola, velikog brda koje se nadvislio iznad moga sela.

Živio je tiho, a govorio još tiše. Riječi mu bijaše skupe poput suhoga zlata i dukata iz nanine sehare što ih u miraz dobi. Vozio je tako ljude putnike i namjesnike po selu i do grada za novac. U nas kraj se doselio i prije mog rođenja, a ja sam ga se u početku mnogo bojao. Njegova lula od orahovog drveta od duhana je odavno požutjela, a oko usta mu se oslikao žuti krug od pušenja te iste lule. U selu kada bi bila kakva svadba on bi se sam ponudio da za neku sitnu banku vozi mladence, a bili su to momenti kada se smijao. Njegov osmijeh najčešće su mamile novčanice, te plave kako smo ih mi zvali ponekad “Titovke”, a ponekad Crvenke. I tada bi se Dejan nasmijao preko zuba kako kažu, eto da dunjaluk vidi. Vrijeme je prolazilo, a i ja sam sazrijevao kako kažu kao jabuka rumena. Pleća su mi se vec lijepo formirala, a moje kosti na ramenima strsile su poput strašila za ptice na livadi. Pravi mladi čovjek. Ljubav je mač sa dvije oštrice sa kojim samo možeš poginuti, jer i druga strana ubija ali je slađa smrt sa nekim ko ti na srcu spava nego u samoći. Pitao sam se tako mnogo puta: Bože, svi imaju nekog, a kočijaš Dejan ostario sam bez ikog…zašto? -u glavi su se samo redala pitanja. Prošlo je vremena mnogo, a ja sam otišao u grad i ostavio svoje selo na milost i nemilost vukova i gavrana, tih strvinara koji su budili moje selo svake noći. Završio sam škole i postao neko, a bez svog sela sam kao repa bez korijena. Nisam shvatao sta mi znači dok ga ne napustih. I tako jednog sunčanog aprila zaputih se kroz selo i sjetih se kočijaša Dejana. Zaputih se njegovoj kući koja je bila pola sata hoda. Njegova sada već brvnara bila je pred raspadanjem, a vrata nije ni bilo. Pažljivo sam otvorio vrata koje je odavno paučina uzela za dom. Nasred sobe samrtnik je ležao, a iznad glave bila mu je ikona sam brojanicom. Prišao sam polako, a on kada podiže svoju već tako blijedu glavu da sam gotovo pa poskočio, nasmija se od uha do uha kako kažu. Dječače, zar od tebe postade toliki čovjek? -upita kroz umjereni smijeh.
Postade kočijašu,postade evo…-odgovorio zamišljeno lutajući pogledom po toj brvnari.

Starina se uspe na noge i sjede na svoju krevet od slame koji je tako mirisao da me je vratio u djetinjstvo kada sam trčao po livadi sa komadom hljeba namazanim još toplim kajmakom. Što ostari tako sam, što nikog nemaš, što te niko ne obilazi Dejane?-upitao sam žurno. A starac uze sa svog stolića svoju lulu koja ne samo da je bila žuta već je ispucala od korištenja. Natrpa duhana i zapali, a onda potegnu dim koji me ujede za oči. I tada mi reče gestom da šutim i ustade. Iz ormarića izvadi sliku koja je bila crna kao ugalj i prekrivena prašinom. A na slici djevojka sada mojih godina. Vidiš li je sinovče?-upita me. Odgovorih da vidim pa on nastavi, ali prvo leže na svoj krevet. U junu prije 47 godina rekla mi je da je čekam kad joj otac dopusti da se vjenčamo, a ja, ja sam je čekao i čekao. Nakon dvije godine dok sam vojsku služio javiše mi da se udala za Mirka iz Petrovca. Ja sam tog decembra isplakao dušu, a ona mi je pismom kazala da je morala da se uda jer joj je majka bolovala od boginja, a Mirko je bio doktor. I rekla je da me voli i da je i dalje čekam. I ja sam čekao, sve do prije 10 godina kad mi javiše da je umrla. I još je čekam sinovče, i dok ovo srce kuca čekat ću je. Ostavi starina lulu, a iz oka mu pljasunu suza niz obraz, ali tako brzo da se jedva vidjela. Moje srce napuni se suzama, a starina još reče držeći me za ruke.”Ja sam svoju Azru iz Bihaća čekao više od 60 godina, a znao sam prvog dana da će za drugog poći. Ali sam je volio svime što je moje i još je volim .Ja ti sinovče idem na ahiret kako vi kažete, idem i tamo da je čekam.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 117 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments