Ova djevojčica ne ide s vama na vjeronauku (ona je druge vjere). U šta li ona to vjeruje, dok tri puta mijenja školu, grad, društvo? Dok je u te škole vodi stariji brat, adolescent, dok roditelji po cijeli dan rade trudeći se da im obezbijede sutrašnji ručak. Da, gotovo da se i ne viđaju, možda ponekad nedjeljom. Da, ponekad, jer nedjelju uglavom prespavaju. Iz malog u veći, pa iz tog većeg malog, u odnosu na prethodna dva, stvarno veći grad. Ima vatrogasnu službu, na primjer. Sada nedjeljom za doručak imamo i sok iz tetrapaka, djeca vole a da mama usreći koliko može.
I tako, vjeruje ova djevojčica da je grad u kojem sada živi predgrađe nekog velikog grada. Grada sa tramvajima, velikom želježničkom stanicom na kojoj su se prije 50 ili 100 godina dame u širokim haljinama malo ispod koljena, sa uredno namještenim frizurama susretale sa gospodom sa šeširima i u mantilima, koji su na te dugo iščekivane sastanke donosili u dnevnim novinama zamotane, sakrivene buketiće cvijeća.
Vjeruje da će kada malo poraste sa svojim koferom, vozom obilaziti sve velike gradove, a u jednom se umiriti. Na balkonu neke visoke zgrade, sa baroknom fasadom parkirati svoje omiljeno prevozno sredstvo. Naravno, vjeruje ona da su ljudi svuda dobri, neki manje, neki više ali svi. I tako raste, i raste i jedva čeka da poraste jer sada jednostavno nije moguće da ostvaruje svoje snove. Sada može da sluša priče stare, nesretne tetke koja živi sama u velikom gradu i sa zanosom priča o svim doživljajima. Može da gleda stare filmove, stare fotografije, miriši stranice starih knjiga i zamišlja sve te visine.
Otkrila je koji je to veliki grad u čijem je predgrađu, zamišljeno, dugo živjela. Zaista, nije bio tako daleko. Koliko god je u njemu uživala, voljela ga je ali u njemu nije pronašla niti jednu baroknu fasadu, niti stan sa visokim stropom i prozorima. Nije bilo tramvaja, pa ni starih šina kao dokaza da je tu nekad prolazio. Znala je da će i njega uskoro morati napustiti. Svi ti ljudi koje je smatrala dobrima, kojima se zbog toga što nikad nije išla na vjeronauku trudila prilagoditi, nisu je razumjeli. Svi ti vjernici nisu shvatali da ona ustvari u nešto vjeruje, a i da dobro zna gdje je to naučila. Vjeruje u jutro, u snove, u snagu misli, pozitivnu energiju, u dobra djela, u karmu, u zagrljaj, u ljubav, u rijeku i vjetar. Vjeruje i dalje da su ljudi dobri, samo se treba namučiti da do takvih dođeš. Vjeruje u smak svijeta na koji svi istom, teškom mukom dođemo, a na kojem se svi trude da budu slični po oblačenju i statusu a ubijaju se zbog svega što nam je priroda dala.
Ubijaju se zbog boje tuđe kože koja je meka i sjajna baš poput njihove. Vjeruje ona i da ova njena etiketa nosi samo dobro jer svima kojima može, priča kako je zbog toga što je uvijek bila drugačija bar iz kednog, dobro poznatog razloga, mnogo naučila i da je to njeno veliko bogatstvo. Vjeruje da i druge može u to uvjeriti, i hoće.“ Zašto su ti važne stare fasade? Ostani, gradi budućnost s nama, nemoj živjeti u baroku a i šta ti je, zapravo to? Ti imaš te svoje ideje i to je ok, ali nije kod nas baš tako loše, šta fali da ti mama i tata još koju godinu daju džeparac i da se uključiš u stranku, pa nisi ni prva ni posljednja. I tako u nedogled, u neiscrp. Pričali su, i pričali. Ona je čitala i maštala. Ne tjeraju mene, ljudi, ljudi. Tjeraju me moji snovi. Ne idem zbog vas, idem zbog sebe. Ako ja budem zadovoljna i vama ću učiniti bolje, ali iz prikrajka. Jer sam vas upoznala, ne trpite tuđu sreću. Pa zapravo, i idem zbog vas, jednim dijelom.
P.S. Znate li gdje sam? U stanu čiji strop čistim stojeći na visokim merdevinama. Nemojte uzalud stariti.
