Kada oni što vješto, strpljivo i valjano provlače konac historije o tebi, prateći te pažljivo pogledom, kroz iglu fizičkog vremena uzetog kao takvo, povuku paralelu između tvoje današnje gladi i potrebe za pravdom i pažnjom kroz svaku od društvenih epoha; epoha u kojima si bio varan i u kojima si druge varao; u kojima su ti bila oduzimana prava i u kojima si drugima prava oduzimao; u kojima si bio mučen i druge istoj muci izlagao; u kojima si bivao osuđivan snagom riječi, same sebi dovoljne većine, bez suda, na smrt, zbog buđenja svijesti pred tuđu zoru stvarnosti i sam isto na koncu činio; u kojima si bio rob zbog boje svoje tanke kože i druge robovima iz istog razloga činio; u kojima si bio rob zbog svoje čvrste vjere i druge istom robijom kažnjavao; u kojima si bio odvajan zbog nedovoljne težine svoga staleža i druge na isti način od svoje „plave krvi“ odvajao; u kojima si suprotni spol smatrao tek plodnim zemljištem i taj isti spol božanstvom nazivao; s tim polovičnim povlačenjem, s tom osekom historije se oslikava mogućan odgovor na vječnoj obali ljudske znatiželje; odgovor na pitanje: ko sam ja?
Čovjek je sve što je otkrio da je u stanju, a još uvijek se ponaša kao da sebe nije upoznao. Još uvijek ignoriše svoju starost, hiljade svojih godina, cjelokupnost svoga postojanja. I sve to, drsko i arogantno odbijajući da uči iz iskustva. Čovjek je sve što je otkrio da je u njegovoj prirodi, jer, njemu je i dobro i zlo odlično poznato, i rat i mir, ali njega buni i muči to što s tim njegova priroda ne prestaje i ne biva konačno definisana.
Evolucija teče odvajkada kroz njegovu svijest. Kroz njegov um, izvor spoznaje, znanja i neograničene moći kreativnosti uma koja je stvorila sve čovjeku poznato, koja još uvijek stvara, potekao je i svijet. ¬¬¬¬Dužinom svojih rijeka, širinom svojih mora.
Razumnom bi čovjeku taj ogromni pređeni put i sve navedeno bilo dovoljno da nađe svoj mir nakon svake od oluja koje su ga nesretno zadesile i u kojim se svjesno zadesio, ali u onom nerazumnom njegova neutaživa glad nastavlja grabiti tuđim rukama za malu cijenu rada, visoku zaradu. Njegova nezasitost nas sve zajedno vodi kroz 21. vijek, gladnije nego ikada, jer iako smo naučili razlikovati, nismo naučili izabrati zdravo umjesto nezdravog, razum umjesto nagona.
Nakon što smo prešli preko dugog mosta vremena danas smo ovdje gdje..
Nikada ranije čovjek nije imao potrebu da više znači kao individua. Kroz crijeva društvenih mreža njegovo lice obloženo skupocjenim kremama, njegova kosa ofarbana svim mogućim bojama, njegovo tijelo ukrašeno svim mogućim tetovažama i njegova pojava na svim mogućim kontinentima, sa koferom ispunjenim slovima tastature u spretnim rukama putuje poput kisika ka gladnim mišićima koji vode tijelo ka cilju. I tek tada, nakon elektronski pređenih kilometara, dok udobno i ugodno sjedi, čovjek počinje osjećati da vrijedi. Da znači. Manje sebi nego drugima. Više drugima nego svijetu. Najmanje zabrinut za svijet. On sve više prihvata svoj materijalni bitak kao konačan ishod i svjesno staje na kočnicu evolucije. Prihvatajući svu krutost nedovoljno plaćenog rada. Boreći se za pola sata, dan, sedmicu ili mjesec slobodnog vremena u godini. Zaobilazeći logiku. Ne protiveći se apsurdu.
Ko si ti
9
sep
(Visited 105 times, 1 visits today)
