Ko ima petlju da udari na moju ravničarsku Bosnu i kamenitu Hercegovinu?

12 maj
Maida Husnić

Hodim lagano prema univerzitetskom ulazu. Isprepliću se u meni strepnja, uzbuđenje i nervoza. Ne znam šta me čeka iza onih žutih, ogromnih vrata. Korak po korak i doista nesigurno stigoh do ulaza. “Guten Tag. Kommen Sie, bitte, hier!” Istog trena mi počinje navirati more sjećanja. Prvi razred osnovne, pa prvi razred srednje škole. Nervoza u tim trenucima, a sada mnogo veća. Sama sam. U tuđini, kako kažu. Ispred mene veliki hodnik, čini mi se dug kilometrima. Konačno – amfiteatar, velika sala, oko stotinu djevojaka i momaka zajedno sa mnom. Nije to sala kakve sam navikla vidjeti, mnogo je bolja, svjetski uređena. “Guten Tag. Willkommen. Bitte, sag mir, wer bist du?” Je li ovo meni bilo upućeno? Pogledala me je znatiželjno. Očekuje li od mene da nešto kažem? Zamucala sam: “Ich? Ich..ich bin…mhm..” Zacrvenjela sam se. Uvijek sam bila spretna, šta se ovo dešava sa mnom? Nastavila sam: “Ich…ich bin Maida.” Prije nego što sam uspjela bilo šta drugo izustiti, izađe na vidjelo moja spretnost. Profesorica me je pozvala da istupim, kaže bolje će me vidjeti drugi. Prilazeći stolu, neobjašnjivim pokretima odgurnuh stvari nove profesorice, Maje.

Pospremajući ih, ugledam nešto što mi pruži snagu i hrabrost da nastavim. “Tut mir leid.”, rekoh postiđeno. Nastavih s predstavljanjem: “Dakle, ja sam Maida. Dolazim iz Mostara, iz Bosne i Hercegovine. Znam da me ne razumijete i velika je šteta, ali ako se budem trudila da vama bude razumljivo, ja ću se izgubiti i moje riječi neće imati smisla. Kako da vam objasnim da mi je ‘Guten Tag’ nepoznanica? Kako da shvatite da mi, Bosanci i Hercegovci, znamo za jedan, univerzalan pozdrav: ‘Ćao raja!’ Ne vrijeđam vas, ali otkud vi znate šta je Bosna i Hercegovina? Vidjeli ste je na geografskoj karti, onako malenu, skoro neprimjetnu, ili ste je posjetili, ali niste mogli dovoljno osjetiti njene čari, u to sam sigurna. Možda je niste ni na karti vidjeli. A šta je Bosna i Hercegovina? Mala zemlja u središtu Balkana, napaćena, u stalnim problemima. Pa neka je! Ta mala, napaćena zemlja je žarište problema i sukoba, ali uspravno i dično stoji. Prkosi svima, govoreći: ‘Ko ste vi naspram mene? Šta sam sve pretrpjela, a ipak zadržala dostojanstvo!'” Pogledaše me usplahireno, shvatih da sam povisila ton. “Bosna i Hercegovina je sinonim za borbu, hrabrost i izdržljivost. Pretrpjela je poraze, ali nije uništena i nikad neće biti. Dugo i mučno se borila za svoj opstanak i uspjela je. Jer, ko je bolan toliko jak? Ko ima petlju da udari na moju ravničarsku Bosnu, ili kamenitu Hercegovinu? Nije to država u kojoj sam rođena. To je mnogo više od toga. Tamo gdje se rodiš, tu je tvoj dom. A kada negdje živiš od rođenja, upoznaš svaki kamen i drvo, stvoriš svoje utočište, to postaje mnogo više od toga. Radost, sreća, snaga, putokaz, nada, majka, sestra, sve u jednom. Šta mi može zamijeniti sokak u kojem sam rođena i provela djetinjstvo? Moj olimpijski sokak! Nemojte me tako gledati, zaista je olimpijski. Nigdje nećete naći neki poput njega. Sjetih se kako sam sretna bila tamo. Tamo. U svojoj domovini. Sada sam udaljena hiljadama kilometara, ali u srcu nikad bliže. Još osjetim prizvuke himne i sva zadrhtim. Ugledam Spahića, Gordića, ili Ovčinu i zasuze mi oči. Sjetim se naroda koji je uvijek tu jedan za drugog, nezavisno od vjeroispovijesti, zvao se on Marko, Himzo, ili Ivan. Mnogo različitosti, ali nikad više sličnosti. Žuto-plavo platno pred mojim očima i najsjajnije zvijezde ikada.” Zadrhtah. Zanijemih. Skupih snagu, ipak. “Moja Bosna nema svjetske sale i amfiteatre, nema svjetske stadione, ali ima svjetski duh i narod. Svojom upornošću pruža nam snagu da ustrajemo. Kada poželiš da odustaneš, ona će ti se javiti: ‘Ti maleni, veliki čovječe, gdje ti je vjera? Gdje ti je želja i odlučnost? Možeš ti to bolje. Vidi mene!’ Moja Hercegovina nije najveća na svijetu, niti uživa dobar ugled, ali je ona, bolan, moje blago. U najtežim trenucima mi daje podršku, želju da prebrodim sve, nastavim započeto i uspijem u onome što želim. Pogledam u Stari most koji uspravno stoji stoljećima. Srušiše ga, a on se ponovno digao, izronio za one koji ga vole. Znam da me Bosna uvijek čeka široko raširenih ruku, znajući koliko mi prija njen topli, majčinski zagrljaj. Pružit će mi utjehu i ohrabriti me. I nisam ja sada u dalekoj zemlji. Evo me u olimpijskom sokaku, ispod košćele, koja ljubi oštećenu kaldrmu, evo me ispod sjajnog sunca domovine. Sunca koje nigdje ne sija kao ovdje. Osluškujem huk Neretve, zelene moje ljepotice. Stižu me sjećanja.

Nevjerovatno je kako sam u početku šutjela, a sada ponosno govorim o svojoj zemlji. Znate zašto? Kada sam pomjerila profesoricinu torbu, ugledala sam akreditacijsku karticu na kojoj je pisalo ‘Maja Pašić, Sarajevo’ . Moja Bosna i Hercegovina mi je pružila snagu o kojoj vam govorim. To je moj narod, moja država. Nemojte se ljutiti, nemam ništa protiv vas, ali vi niste moja Bosna. Koliko god mi bilo lijepo ovdje, kao na svome, nigdje nije. Kao što se nokat ne može odvojiti od mesa, tako ne mogu ni ljudi od doma. Gdje god bili, vezani su makar mislima. Ni ja nisam drugačija. Gdje god odem, ostajem Hercegovka. Ponosna. Nema tog Beča, ili Austrije koji mogu zamijeniti moje ostrvo spasa. Nema grada koji može učiniti da zaboravim ko sam i odakle. Možda ja mogu otići iz Bosne i Hercegovine, ali ona iz mene nikad! Tu sam rođena, tu sam živjela i tu ću se vratiti. Tu ću umrijeti.“ Osjetih snažan stisak ruke kao slamku spasa, podrške i razumijevanja.

(Visited 237 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments