O Brankici Damjanović
17.novembar
Žena koja je objedinila u svom dosadašnjem stvaralaštvu ulogu žene kao pisca, kao hrabre sestre i kao stuba jedne izbjegličke porodice. Njen život je tekao strmoglavo kao hod po tankoj žici. Nedaće prođu pa se vrate i tako ukrug. Ona naviknuvši se na život podstanara, zajedno sa svojom porodicom odbila je luksuzan život u trosobnom stanu u Pirotu, kao i jednosoban stan u Prištini. Podstanarski život ima svoje čari ukoliko se izgradi stabilna porodica koja može otvoriti mnoga vrata i dati vjetar u leđa…
Ona je jako skromna, na njoj se ocrtavaju linije harizmatične ljepote duboke emocionalnosti i hologramskih oči. Karikatura sponzoruša joj ne odgovara niti status žena koje previše komentarišu i navode druge na pogrešan put. “Ništa ovo ne bismo mogli bez tebe” čuju se glasovi publike iz najudaljenijih redova. Čujem potresno iskustvo preležanog kancera i smisao riječi “Ne bih ovo mogla bez tebe” bez Boga ili možda bez ljubavnog saputnika u nedaćama i u srećnim okolnostima. Da li bi život imao smisla da nema Boga? Ne. Njene suze stvorile su prodorna književna djela sve do publičkog ovarijuma balkanskih razmjera, i čuje se plač i čuje se smiren smijeh iz posljednjih redova Banskog dvora. Publika daje snagu i podršku, publika daje snažne ovacije. Lijepo je “Punta rej” staviti u džep i imati voditelja životnih izbora. Nekada je najbolje ništa ne znati i puštati životu da sam otvori karte. Za dobar život bolje je slabo vidjeti i ne obazirati se na neshvaćene kritike odrasle indigo djece..U krizi se prodaje sve kao što kaže Brankica ali “blagu je svejedno ko ga svojim zove. Vredi te vredi. “Ružno je kad duboki džep oduzme karakter čovjeku ali Brankici se to nije desilo. Zahvaljući njoj se i njeguju duhovi skromnih ljudi koje ne žele mnogo. Uživaju u umjetnosti i književnom zanosu.
“Mera. Znati kad je dosta, osetiti dokle se sme, dokle se može, odakle više nema povratka…ali, postoji svjetlost koja rasteruje unutrašnji mrak… Može se reći “Ko mnogo zna mnogo i pati” ali opet postoji i knjiga “Dobro je…” pa tako se i svim problemima nađe rješenje “Iza svakog koraka postoji neki sledeći” i tako završavam uobličavanje utisaka sa književne večeri žene koja je i ostvarila svoj san iz djetinjstva ne shvatajući da je ipak postala pisac i tako se uplela u književne ukuse velikog balkanskog čitalačko-publičkog dijapazona.
Marina Cvijetić
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
