Kiša

10 sep
Adis Ahmethodžić

Kad pada kiša
i čitav se svijet u Saraj’vu sklanja
pod strehe i dovratke,
i poneka cura ugazi u lokvu
dok trči preko ceste da ugrabi sklonište,
pa se isprska po suknji iznad koljena
i samoj sebi nasmije, kad pada kiša,
i konobar unosi drvene stolice
iz svoje ljetnje bašte u unutrašnjost kafića
iz kojeg poneki sretnik poput mene,
ove kišne nedjelje,
gleda kako kolona automobila
postaje sve duža sa svakom kapi
jer u Sarajevu niko ne zna da vozi
kad pada kiša… kad pada kiša,
i razigrani prodavci kišobrana
izlaze na cestu i galame cijene
dok dlanovima masno trljaju pare
što će tek da zarade,
ja s druge strane stakla
naručim debelu šolju kahve
i izvučem iz džepa Maka Dizdara –
i srčem,
i čitam,
i slušam –
i neki me, Bože dragi, poširok mir
k’o kišobran od svijeta sakrije,
neki me sabur
k’o vunena deka obmota i ugrije
i mog’o bih, čini mi se tako,
pola života,
nigdje ne maknut’
i ništa ne reć’,
samo da pada.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 77 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments