Čovjek, zatočen u satnoj kugli, gleda na trg, dok ga jedna od kazaljki udara po sljepoočnici. Iznova i iznova, dolazi bol. Taj tupi udarac čovjek može predvidjeti, no svejedno mu ne izmiče. O prvotnom susretu sa kuglom pričao mi je ovako:
Obreo sam se u sobi povijenih zidova, čiji je strop visio nad mojim tjemenom poput staračkih vjeđa. Sljepoočnice su mi doticale neke oštre, duguljaste predmete, kojima iz straha nisam pridavao zamjetnu pažnju. Zamišljao sam granje, selotejpom pričvršćeno na krivudave zidove, kako mi probada obraz, neprimjetno približavajući susjednu granu mome oku, koje od njenog prodornog dodira ubrzo osljepljuje. Zjenica puca poput žumanjka, i uskim crnim potezom ocrtava desnu stranu nosa i rub usana. Ništa od ovog paranoidnog scenarija se nije desilo, iako su mi predmeti što vise na zidovima ustinu počeli zaklanjati vidik. Svjetlosni bljesci na prednjoj strani sobe počinju zbunjivati jedva skupljenu mi smjelost da se krećem kroz ovaj, bilo kom gostu neprilagođen, prostor. Među granjem kao da vidjeh lice – ljudskog obličja i nesigurnog izraza usana. Kapci su mu spušteni… On govori u snu.
Pod limenim obrubom su se počeli širiti zvučni talasi, koji uskoro ispuniše cijeli prostor kugle. Usprkos tome što se zvono oglasilo, kazaljke se nisu pomjerile. Čovjek u satnoj kugli je počeo gegati svoje tijelo prema osvijetljenom dijelu poda, primjetno izbjegavajući sjene kazaljki:
-Znam o čemu razmišlljaš. Kazaljke se ne miču – sjene im se miču.
-To znači da samo ti znaš koliko je sati.
-“Koliko” je sati? Svijet s vanjske strane kugle zna koliko je sati. Sjenama se vrijeme ne mjeri.
-Postoji li vrijeme ako se ne mjeri?
-Opet ne shvaćaš. Vrijeme ti može otići, stopama toliko lakim da ne ostavljaju trag za sobom. Stoga ga moraš pratiti. Sjenama se vrijeme prati.
U tom času sam zaćutao, budući da mi se desni kapak počeo blago tresti pa sam bio primoran sklopiti desno oko, usljed čega se javio novi problem, a ticao se lijevog oka, koje je inače lijeno i kroz koje jako slabo vidim. Tako mi se desna zjenica uvijek kreće nekoliko časaka brže od lijeve zjenice. S obzirom na to, kojim oko bih ja tačno trebao pratiti vrijeme? Postavivši sebi ovo pitanje, shvatio sam da sjene nemaju oči; tako usputna i logički konsekventna misao me ipak nagnala da se pitam: zašto sjene nemaju oči? Koliko je moja sjena moja i da li bih ju mogao umjetno napraviti, dakle sjenu istog oblika kakvo ima moje tijelo, od tijela koja nisu ja? Međutim, ukoliko bi moja sjena imala oči, one bi bile jedinstvene, bile bi moguća negacija evolucije, liešene nemilosrdne sukcesije evolucionog procesa. Možda baš iz tog razloga sjene prate vrijeme i ne mogu ga mjeriti.
-A kuda se kreće to vrijeme, koje sjene prate pogledom?
-Po zakrivljenim zidovima kugle. U leglu sjena i mrtvih tijela pauka.
