Kasni san

7 jul
Irma Dželilović

Ponekada sam tako u večeri rane, noći kasne i jutra snena, pisao o njoj. Znam niti jedan stih, pa niti pjesma ne može nju opisati. Uzalud se trudim. Mjesec je već i ove večeri igrao igru zlata, a san me opet nikako ne hvata. Bože daj mi samo sekund jedan te čarobne moći da je dodirnem. Onaku snenu. Pa neka sutra i umrem, kazujem sebi. Zar ću da je sanjam ovako postojanu cijeli svoj život? Nju postojanu koja ostaje napostojanje moje stvarnosti a opet najljepši san svih snova. Bože… Bože podari mi samo sekund jedan, da mi u ovu moju praznu glavu, praznu svega a punu nje, njene kose i pogleda, padne bar jedan stih koji bi je opisao. Daj mi, samo jednu misao koja bi mogla podkrijepiti ono o čemu o njoj sanjam. Mjeseče, da li joj i večeras miluješ lice boje pjeska dok joj jagodice mirišu na sapun od lavande? Osjećaš li njenu toplinu, smirenost i nježnost? Vidiš li joj kroz pendžer omiljeni dzemper okačen na stolici, gdje uvijek sjedi kada naiđe malo čudnije vrijeme i trenutak inspiracije? Miluješ li je? Ne pitaj me odakle mi ovolika hrabrost i smjelost da pričam o svemu ovome. Čovjek je lud kada je zaljubljen, a tek kakav duhovni bolesnik kada voli. Usne mi pored nje ostaju nijeme. Ja samo eto imam ovaj trenutak vječnosti u kojem biram i biram riječi, ali ostajem lud i  nepismen. Ne može ni ova tama da pokaže tamnicu moga srca kada je ne gledam. A Bože toliko je sanjam. Niti sutrašnje jutro koje će čak i večeras biti dočekano na brežuljku gdje sam je prvi put ugledao. Prirodo, odakle ti pravo da onda baciš onaj grumen zemlje ni od kuda, onaj na koji se ona spotakla i ogrebala koljeno? Nije pošteno. Nije pošteno ni to što joj vjetar mrsi kosu, a suhe ruke vješto otklanjaju pramenove sa plavih očiju. Nebo je večeras tamno. Sačekat ću jutro. Ne može ova tamno plava boja noći da opiše njene oči. Neponovljive. Jedinstavene. Sačekat ću jutro kažem. Mada, ni ono neće moći. Takve oči ne postoje nadaleko. Plavi dragulji. Rekoh li jedinstvene? Znam da joj okice dobijaju još jaču plavu boju kada je umorna. Kao da se inate i traže nešto od života. O inate se, itekako. Ne trudi se umoru. Ta te mala vraška uvijek pošteno i vješto svojim okicama pobijedi. A tek Svemir. Znate one Zvijezde na nebu u kasno uvečer. Ljetno veče, dok čovjek gleda u nebo i broji. Jedan,dva tri. Deset, trinaest, osamnaaet, dvadest. Pededeset,pogledaj koje su. Izašle su večeras samo zbog nas. Uspjevate ih preborojati? Ja svemir u njenim očima i ne smijem pokušati. Jer tamo je bezbroj Zvijezda, bezbroj planeta i bezbroj puteva koje vode samo na jedno mjesto; ka sreći. Sreći u njenom pogledu, hodu. Vodi me, ponekad bih imao snage da izgovorim, ali opet, ovaj vrag u meni ostaje nijem. Šta je to u njoj što mi oduzima i vraga i anđela?

Šta će to ostati od mene samoga kada pred njenim očima i samom pojavom , u meni se brišu sve strepnje, nenadanja, boli, prošlosti. Čovjeku kada svega ponestane ostaje mu ipak prošlost i strah. Pred njom i to izgubim. Prošlost mi se učini toliko daleka. Kao da nije moja. Kao da bi se reklo da pripada nekome drugom. A nije da nije istina da je ne zelim zaboraviti. Strah me ipak održava i daje mi lekcije svaki put kada je potrebno. U njenom hodu, ne pronalazim ga. Koliko god bili nerazdvojni drugari, ova vraška nas je vječno razdvajala. I neka je. Ne žalim i kada bi sve planete stopila u jednu. Sve okeane u jedan i sva mora u okeane. Ne bih žalio. Ali ostadoh nijem. Usne mi ćute. Ni mišići ne slušaju pred njom. Svi se zalede i igraju protiv mene. Mozak mi mute misli i samo čujem prraas. Sve otrni i pretvara se u vječnost koja korača ka nedogledu.

Irma Dželilović- dreamer.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 158 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments