Kamp iz ugla jednog tinejdžera

19 okt
Živko Ćetojević

Tako to obično biva! Gledajući ruglo grada koji je uništen strahovitim naletom vode od koje se nisu odbranili ni najjači, misliš da sunce neće izaći narednih godinu dana… U toj tami, u tom sivilu, to isto sunce koje je izdalo brojne domove u gradu, u državi obasjalo je osamdeset mladih ljudi iz cijele države i pozvalo ih da makar na tren zaborave katastrofu koja ih je zadesila! Sve njih spojila je olimpijska ljepotica Jahorina!

Ali ovaj spoj koji će im promijeniti život ne duguju toliko Jahorini, koliko duguju ljudima koji su organizovali ovo sve! Jan, Sara, Kiki, Dalila, Saša… samo su neki od njih nekoliko koji su omogućili ovo. Za jednog tinejdžera ovaj kamp je bio prilika da zaboravi na sve nedaće koje su ga zadesile i da se makar na tren osjeti ispunjeno! Tako priča jedan mladi čovjek koji je u poplavi izgubio sve, a na kampu stekao nešto što je važnije od materijalnog bogatstva a to je prijateljstvo! I ne samo to, naučio je kako da se nosi sa drugim ljudima, kako da se njegov glas čuje. Kako on kaže naučio je da pokaže svoje emocije ali i da osjeti tuđe. Unaprijedio je svoju komunikaciju i stekao nove prijatelje i shvatio da su svi ljudi isti bez obzira na pol, vjeru i naciju!

Valjda je to i najvažnije. Kada se nađeš u nevolji ne pitaš kako se ko zove, već mu pružaš ruku. Na kraju mi kaže da je plakao kada se vraćao kući jer je želio da se ova priča nastavi… A ja dok odlazim kući prisjećam se Andrićevih riječi: „Što ne boli to nije život, što ne prolazi to nije sreća!“

 

** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i  nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**

(Visited 86 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments