Nakon prošlogodišnjih poplava, ovo je bio prvi put da sam mjesec maj čekala sa nekom zebnjom i ružnim sjećanjem. Navirala su sjećanja na taj ružni mjesec maj prošle godine kada je svu nadolazeću proljetnu ljepotu uništila ona druga strana prirode, koja sije moć svojim djelovanjem. Tih majskih dana Maglaj se pretvori u jedan mali, zeleni grad, obavijen suncem i proljetnim mirisima. Svu tu ljepotu upotpune vedra lica Maglajlija. I tako započne svaki maj u Maglaju, osim onog prošlogodišnjeg kada je sve to nestalo u neslutećim poplavama.
Bili su to teški dani za sve nas, dani kada se preživljavalo i borilo sa vodom, hladnoćom, nedostatkom hrane, pitke vode, struje. Tih dana mogli smo samo gledati kako voda prodire u jednu po jednu kuću, zgradu, nadilazi svaku prepreku i granicu.U tom svome toku voda je našla put i do moje kuće a nakon toga mogli smo samo da bježimo pred tom silinom prirode jer već je sve bilo za kratko vrijeme uništeno i poplavljeno. Dok su dani prolazili, kiša je konačno prestala da pada a voda da se povlači. Osjećaj olakšanja da voda nestaje počeo je da slama prizor nakon toga. Tek tada se moglo vidjeti da je sve uništeno, prekriveno blatom, otpadom, polomljenim drvećem i ko zna čime još u toj masi materijala. Za Maglaj je ponovo počela borba. Pomoć je pristizala a osjećaj ljudske solidarnosti pratio je svaku akciju i rad. Radilo se neprestano kako bi se za početak osposobile za rad javne ustanove i škole. Ubrzo su se počeli nazirati prvi rezultati obnove grada a time i prvi tragovi nade za mene i moje sugrađane.
Nakon poplava i umora od svakodnevnog rada, brige i razočarenja imala sam priliku da ipak doživim i jedno lijepo iskustvo i događaj a to je poziv na ljetni omladinski kamp na planinu Jahorinu. Sada kada se prisjetim svih tih lijepih stvari tokom druženja na kampu bude mi žao što je povod svega toga morao biti tako ružan događaj kao što je poplava ali opet mi bude drago da sam dobila taj poziv i bila dio svega toga. Uzbuđenja nije nedostajalo jer sam znala da ću biti sa mnogo nepoznatih ljudi a i da će Jahorina sigurno biti lijepa onako kako je i zamišljam jer do tada nisam imala priliku da je posjetim.Kada smo gore stigli, umor od puta brzo je nestao nakon što smo vidjeli da nas čeka smještaj u velikom i odmah naizgled ugodnom hotelu sa bazenom. Nakon što smo se smjestili dan je započeo jednim ukusnim ručkom a onda vrijeme je počelo da prolazi u nizu zanimljivih aktivnosti, druženja i upoznavanja. Svaki naredni dan je bio drugačiji od onog prethodnog i otvaranja kampa a naše skupine su postajale sve brojnije kako smo se bolje međusobno upoznavali. Okupili bi se u jednoj velikoj sali gdje bi sjedili u krugu i međusobno razgovarali i jedni se drugima predstavljali i gdje su nam predstavljeni ciljevi programa i sama svrha kampa na koji smo pozvani. Posebno su bile drage pauze za kafu ali i trenuci nakon večera kada bi se okupili i razgovarali o onom što se desilo svima nama tokom poplava, a svako je imao svoju priču o uništenom i polavljenom domu i tim strašnim danima dok je voda odnosila sve pred sobom. Nakon što bismo ujutru doručkovali dan bi započeli sa radionicama, za šta mogu reći da su mi to bile najdraže aktivnosti tokom tih dana jer nijedna tema radionice nije bila ista a opet svaka mi je ponudila mnogo za naučit. To je bila odlična prilika da upoznamo koristi grupnog rada i djelovanja, koliko zajedno možemo biti kreativni.Imali smo i različite igre kojima je cilj bio da se zabavimo i opustimo, da na trenutak zaboravimo ono što smo doživjeli tokom poplava.Radili smo i na brojnim projektnim idejama, akcionim planovima, kroz kreativne izborne radionice upoznali se sa vještinama liderstva i o istim dosta toga naučili.Bilo je zanimljivo upoznati se sa takvim načinom rada i metodama koje su svima pokazale kako zajednički i timski rad mladih ljudi možemo dovesti do korisnih spoznaja i interesantnih rezultata. Naučili smo da jedne druge slušamo, međusobno se uvažavamo i pomažemo jedni drugima u ostvarivanju ideja i želja. Ono što je meni najviše pomoglo je i to da sam na trenutak uspjela zaboraviti poplave i to ružno iskustvo zamjeniti ovako interesantnim i zanimljivim iskustvom na ljetnom kampu.Sve što smo upoznali i naučili na kampu bilo je nešto što će nam sutra moći pomoći i koristiti u budućnosti koja mora uključiti drugačiji odnos prema prirodi, odnos poštovanja i njegovanja onog što nam priroda daje.Kroz poplave koje su nas sve pogodile vidjeli smo onu drugu stranu prirode, jaču i strašniju ali kroz ljetni kamp naučili smo da nam priroda takvu stranu pokaže samo onda kada i čovjek pokaže prirodi istu takvu stranu.Čovjek svojim lijepim ponašanjem i djelovanjem može uvijek prirodu potaknuti na ljepotu i savršenstvo ali danas je vrijeme kada čovjek vrlo malo daje prirodi, zbog čega je bitno uspostaviti ravnotežu ljudskog zla i nemara sa priodnom snagom i moći.Ovakve ideje i stavovi su bili prvi koji su nam preneseni na ljetnom kampu i bili su osnov dalje kroz svaku radionicu i aktivnost, da bi spoznali da sve što radimo ne bi mogli raditi bez onog što nam priroda daje.Tokom tog perioda boravka na kampu nije bilo bitno ko kome priprada, koje je vjere, odakle dolazi, da li je bogat ili siromašan, i još mnogo toga što nama mladima danas nameću kao pripadnost i identitet. Kroz zajedničko druženje i radionice niko nije imao pripadnost drugome i različitome jer smo svi bili jedan tim, grupa mladih ljudi koji su sretni jer su mogli da nešto zajedno naprave i nauče da je ono što je najbitnije za budućnost to što imamo u sadašnjosti a to je mladost, zdrav duh i keativnost, želju da radimo zajedno i međusobno se pomažemo i uvažavamo.Različitosti su nam bile na kampu bitne samo u onim slučajevima kada smo mogli iz nje naučiti nešto zanimljivo i interesantno jedni o drugima ili promjeniti pogrešnu sliku ako smo je imali zbog svakodnevnog nametanja takve slike. Shvatili smo da jedino što nas ograničava su granice u okviru naše države, da ne postoje one izmišljene i nametnute unutar tih granica koje bi nas sprečavale da se družimo i upoznajemo. Ako su i postojale takve nametnute granice, poplave koje su se desile sigurno su ih uništile i pod snagom vode i prirode nestale su sve prepreke i različitosti među nama, povezalo nas je jedno ružno iskustvo u lijepo prijateljstvo na još ljepšem mjestu kao što je naša planina Jahorina.Upravo je suština kampa bila da ponovo sreću osjetimo u prirodi, da vratimo odnos povjerenja u prirodu boraveći na jednoj od najljepših planina u našoj državi i naučimo da zajedno možemo napraviti mnogo dobrog i za prirodu i za nas same a posebno na taj način graditi budućnost. Tih šest dana koliko je trajao ljetni kamp za mene su bili posebno iskustvo, nisam mogla zamisliti da će mi se nekada pružiti prilika da provedem vrijeme na jednom mjestu koje je prelijepo i gdje ću moći upoznati tako mnogo ljudi a u isto vrijeme uspjeti da steknem nova znanja, iskustva i ideje. Svaki dan mi je priuštio po jednu lijepu uspomenu i po neko lijepo poznanstvo a koje i danas održavam.Sa prijateljima se čujem često i onda se prisjećamo svih tih dešavanja sa kampa, zgoda koje su nas nasmijavale, a jedna od njih nam posebno izmami osmijeh na lice zbog svoje simpatičnosti a to su poruke koje smo jedni drugima anonimno ostavljali u koverte i tako svoje misli mogli jedni drugima prenijeti da bi nekada kad se prisjetimo tih dana mogli sjećanja upotpuniti sačuvanim porukama, svakom na svoj način posebnom.
Sve su to bile stvari koje su pomogle međusobnom razvoju i upoznavanju, koje su učinile da veza šest gradova ojača kroz mlade ljude koji su pomogli da međusobno se svi upoznamo sa tim mjestima i ujedno stvori priliku da nekad sutra kroz posjete jedni drugima bolje upoznamo te gradove i nastavimo na iznalaženju ideja jačanja lokalnih zajednica koje će u budućnosti biti bolje mjesto za mlade ljude i pružiti im sigurnije i svjetlije prilike.
** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**
