Razmišljam ovih dana dosta o mnogim stvarima, prije svega životu uopšte. Valjda kako je kraj godine, čovjek krene da se preispituje, šta i kako se desilo ovih godina, a sa ovom poslednjom posebno. Početak godine uvijek donese onaj nemir, šta se tokom prošle dešavalo, šta nije, a moglo je. Vidjela sam kod dosta blogera tekstove na tu temu. Nisam motivacioni govornik niti volim te stvari, ali mislim da ono što se nije desilo, a moglo je, čemu o tome pisati? Čemu uopšte da se podsjećamo? Nekako mi je bolje zahvaliti se na onome što smo uradili i raditi na sebi da se ispuni, ono što nije. Pa će se valjda desiti jednog dana.
U prošloj godini mi je ostalo urezano, da sad, više nego ikad, ljudi nisu imali poštovanja između sebe. Ne samo prema meni, nego uopšteno gledajući. Narod koji je previše okrenut sebi, valjda se ne može drugačije ni ponašati. Svako je svakome vuk i svako gleda da drugog unizi. Nisam dijete da gledam svijet kroz ružičaste naočare, ali opet volim vidjeti da se ljudi poštuju i cijene.
Elem, ne izmišljam toplu vodu, ali uvijek se sjetim tatinih riječi: “Ako te neko ne poštuje, ne može te ni voljeti”. I stvarno je tako. Uvijek vidiš da manjak poštovanja, znači i manjak ljubavi.
Brankica Smiljanić
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
