Ne moraš da opravdaš sliku o sebi koju su drugi stvorili u svojoj glavi!
Šta smo mi ako nam drugi kroje sudbinu držeći naše konce u svojim rukama? Zar smo marionete u pozorištu, pa dopuštamo okolini da upravlja nama? Razmisli, šta te čini Tobom, šta si sve prošao da bi bio to što jesi!
Još od tvog rođenja, nosiš u sebi nešto jedinstveno. Tvoji geni, u tom skupu, su samo tvoji. To što si naslijedio od svojih roditelja, predaka, bilo vidljivo ili duhovno, karakterno, specifično je za tebe. Rasteš okružen ljudima od kojih uzimaš parčad ljubavi, sreće, mudrosti ili nečeg negativnog, možda oholosti, zlobe. Ali rasteš. Razvijaš se fizički i psihički. Sve što uzmeš od drugih pomaže ti u kreiranju Tebe, ponovo jedinstvenog. Dolaziš u malo starije doba. Družiš se, ideš u školu. Roditelji žele da posjećuješ i vjersku ustanovu u skladu s tvojom vjerom. I na tim mjestima ti drugi “usađuju” određene ideje, predstave, shvatanja. Možda se to i ne poklapa s tvojim razmišljanjima, ali ta mjesta svakako napuštaš bar za trunku drugačiji. Proširio si svoje vidike i unio u sebe nešto novo. Mnogo faktora određuje kako ćeš ti to novo prihvatiti i da li ćeš uopšte. Možda je persuazija od strane roditelja, školskih i vjerskih učitelja bila toliko jaka da se ne možeš oduprijeti njihovom utjecaju, a možda je i tvoj karakter dovoljno stabilan i otvoren si za upoznavanje s nečim drugačijim, pa to što si naučio uzimaš s rezervom. Ostavljaš u svojoj glavi i u svom srcu prostora za nove priče, ideje, nečije poglede na svijet koji nisu u skladu s onim što si do tada slušao. Možda tu pronađeš sebe i već se vidiš u konfliktu sa porodicom ili prijateljima jer si “drugačiji”. Kako opravdati drugačije? Kako objasniti da nas drugačije održava u životu, čini svijet zanimljivim a ne dosadnim, predvidivim, monotonim? I zašto uopšte slijepo pratiti nešto za šta ne osjećaš da je dio tebe? Kako vjerovati ako ne vjeruješ srcem? Kako studirati nešto što tvoj mozak odbija da shvati i nauči? Kako svaki dan ići na posao ako ti se već pri samoj pomisli na to radno mjesto ne ustaje iz kreveta? Kako živjeti u zemlji koja sve dijeli, u kojoj moraš biti ili jedno ili drugo ili treće? Šta ako je neko pomalo od svega i ako mu je tako dobro? Možda je moj identitet po zrno svega što me okružuje u zemlji punoj različitosti. Zar me to ne čini bogatom? A ja treba da biram. Da odustanem od tog bogatstva i ostanem na plitkom. Da volim ono što mi drugi kažu da treba da volim jer se zovem ovako. Da studiram ono što roditelji žele da studiram jer s onim što želim nikada neću pronaći posao. Da šutim jer nema koristi ni kad se priča, “tako nam je kako nam je.”
Ne moramo! Biraj da kažeš to što misliš, jer možda tvoje riječi promijene to što te koči. Možda potakneš i druge da konačno isplivaju na površinu sa svojim sličnim shvatanjima i eto prilike za vas. Ali ništa ne možeš posmatrajući i, nažalost, ništa ne možeš bez sukoba s drugima. Ipak budi odvažan. Sukobi ne moraju završiti loše. Možda neko neće odmah razumjeti vaše zahtjeve i potrebe, ali ne zaboravi na upornost, na ono zbog čega si počeo i na ono do čega će te to dovesti. Nemoj dopustiti da te drugi izrežu kako bi stao u njihove kalupe ako si mnogo veći od toga. Bolje je biti jedna crna ovca nego još jedna bijela u nizu.
