Kako mi je kamp na Kozari pomogao

29 okt
Berina Skejić

Prošlo je mnogo vremena od ljetnog kampa. Uskoro će i mjesec maj, a i podsjećanje na razloge zbog kojih smo i imali priliku posjetiti prelijepa mjesta naše zemlje. Ne mogu reći da je moj odlazak na Kozaru bio lijep, iskreno ,jer kada su me pozvali i rekli razlog,  osjećala sam se malo posramljeno. Takvo nam je društvo i mislila sam da nije u redu da je idem tamo, dok ostali pate zbog majskih dešavanja prošle godine. Za mene je to bilo u tom trenutku tako, ali onda smo pozvani na razgovor u školi kao i razgovor sa roditeljima, gdje sam shvatila da imam priliku da skinem teret sa svojih leđa. Smatram da onaj ko nije imao tešku situaciju u maju, ne zna šta je tuga, usamljenost i na neki način i sram. Ja sam doživjela nešto jako ružno tada ,izgubila sam svoj dom, ali ipak želim da pišem o lijepim trenucima, a tu malu, daleku prošlost ostavit ću iza sebe.
Kozara, odlazak u ljeteni kamp, bilo je prvo, takvo,moje iskustvo. Rečenica da je bilo super, ništa ne znači, ali ne mogu riječima ni da opišem tih sedam dana. Prije svega, i sada se zahvaljujem ljudima, organizacijama koji su nam to priredili i uložili kako materijalno tako i svoje psihičko stanje, jer ”izdržavati” srednjoškolca nije baš lagano. Ljetni kamp na Kozari je događaj koji ostavio veliki trag u mom srcu. Prvo zato što sam upoznala mnogo divnih ljudi, zatim što smo imali tako divne dane uz rad, razgovor i aktivnosti, a onda zato što sam čula lošu stranu života svojih vršnjaka. To je bilo najteže, sjećam se, drhtala sam kao nikad, suze su mi kvasile lice svakom riječju koja podsjeća na maj. Željela sam tada otići i samo plakati, ali šta bih dobila da sam to uradila .Dobila bih još veću bol, možda i neku bolest jer uvijek su mi govorili da i bol i sreću treba dijeliti sa drugima.
Ne sjećam se koliko nas je bilo u ljetnom kampu, ali znam da je svaki učesnik pričao svoju priču pa i ja sama. Početak je bio težak, ali svaka nova rečenica sa sobom je nosila neki lagan ton, opuštenost i želju da svima kažeš šta si doživio. Svaka osoba te toliko iskreno gledala, sa toliko ljubaznosti i poštovanja, možda zato što znaju kako je, ali i zato što su naučili iz svog doživljaja, šta znači biti prijatelj. Ljetni kamp na Kozari pomogao mi je da oslobodim svoju dušu od jakih okova koji su sve jače stezali, pomogao mi je da shvatim šta je istina, šta je ljubaznost i šta znači dijalog za budućnost. Nismo svi bili iste vjeroispovijesti ,ali nismo ni uspjeli da samo održimo, odnosno napravimo međusobni dijalog, već smo uspjeli, svi,da stvorimo prijateljstvo. Sjećam koliko smo se radovali radionicama gdje smo se i upoznavali, koliko smo bili ushićeni kada imamo slobodno vrijeme da možemo pričati o raznim temama, a tek koliku smo pomoć jedni drugima pružali, nevjerovatno. Tih dana nije bilo važno da li se neko zove Ana, Miloš, Harun, nego na koji najbolji način iskoristiti vrijeme koje je tako brzo prolazilo.

Ponosna sam na sebe što sam naučila tada poštovati nekoga ko nije moje vjere i sretna sam što mi nije važno ime ličnosti, porijeklo, vjera već mi je bitan provod, upoznavanje, razmjena ideja i ostale lijepe stvari. Naša budućnost zavisi od ponašanja ,razumijevanja, odluka, razgovora, prihvatanja drugih…

Znam da ljetni kamp nije trebao biti razlog da ja shvatim šta znači takvo poštovanje, ali uspio je samo da popuni neke rupice u mojoj glavi i da sama shvatim šta znači biti čovjek. Hvala ljetnom kampu na Kozari 🙂

 

** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**

(Visited 112 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments