Kako je april postao oktobar

16 jan
Nedžma Latić
Dok imala si snagu da gledaš, egzistirala si. Sada to isto radiš, ali na nekom boljem mjestu.
***
2005. Par brojeva, više dva, više tri, više četiri… više desetina suza prolivenih. Krajičkom oka ugledah svjetlost kroz polomljeno prozorsko staklo. Proljeće je. Prigušen zvuk telefona uz malo jaču vibraciju odzvanja zidovima starog stana koji je majka dobila zbog svog zalaganja u ratu kao medicinska sestra, mada mislim da je to ništa naspram straha koji je prohujao kroz kosti njene, dok je tuđe kosti smrvljene gledala. Na stranu to, telefon i dalje zvoni. Javljam se, ali čujem slab jecaj. Jeza se poigrava s tijelom, zadrhtava mi mali prst, kao i inače kad osjetim tugu u zvukovima. Ostade mi to kao trauma od rata. Onog istog zbog kojeg moja majka dobi ovaj stan u kojem nikad poslije nije živjela, ne zato što joj se možda ne sviđaju ove nestabilne stolice ili joj je boja zidova nekako troma, već zato što je svaki novi dan isti kao noć, a noć sama po sebi puna sjete što nije izgubila život kao junak, nego joj smrt dolazi kroz javu i prati je svuda. Kaže nekad je dolazila i u snovima, ali više ne spava. Na stranu to, čujem samo slab jecaj. Zatim stanka. Zatim prekid veze. Hladan znoj obliva moje već zastarjelo čelo. Kako ću ovakav dočekat Minu koja samo blag osmijeh i zagrljaj želi?
U meni neće vidjeti onog istog heroja sa očima u kojima se nada nikad ne gasi, niti oca koji glumi i majčinstvo, pa joj plete pletenice koje više liče na neuredne smotuljke, ali ona opet veselo poigrava pred napola prljavim ogledalom, jer nije osjetila ljepotu sebe nakon što je okićena toplim majčinskim dodirom. E, Mino moja kome si ti bila nešto kriva pa ti uze ljubav, prije nego što i sama osjeti šta je život?
Hroničan prikaz u glavi, boje se razmjenjuju pred očima, ponovo zvoni telefon. Diram podlogu hladnu, mrak dira mene…nisam uspio da se javim. Otvaranje kapije zamuti glasni lavež psa. Vrata zaškripaše, zastadoše na starom parketu napravljenom još prije rata zbog kojeg je majka dobila ovaj stan. I nikad poslije rata, mrzim što tu imenicu uporno spominjem, nije na njeg kročila. Kaže da joj se tuga po njemu razlila koju voda nije saprala. Na stranu to, sitni koraci potrčaše i ostaviše obris prljav od blata, meščini kiši vani. Znam poslije ću morati to čistiti, ali šta je blato naspram krvi čiji trag je nestao na parketu, ali zadržao se u mojoj i glavi svih onih koji su ušli u ovaj dvosobni stan. Možda je to i razlog što nikad nemam posjete, što nisam navikao da se javljam na telefon, da komuniciram, pa me svaki glas koji nije Minin ili majčin koji rijetko čujem jer je gasnuo u staračkom domu, izluđuje.  Uzrujan glas Mine, i preran dolazak iz škole natjeraše savjest moju da se javi na ovaj poziv. “Babo, kaže neki čiko da više ni ti mame nemaš, da sad znaš kako je meni.”
***
Nije nju ubio rat, ubilo je sjećanje. Krajičkom oka ugledah tamu kroz polomljeno srce. Jesen je.
(Visited 280 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments